Božji ljudi među nama
„Godine ne postoje”, kaže moja prijateljica, francuska spisateljica Margerit Jursenar. Godine ne postoje ni kad je profesor Vladeta Jerotić u pitanju. Zameriti profesoru Jerotiću (92) što se u poznim godinama pojavljuje često u medijima, jer navodno „to ne dolikuje jednom pravom intelektualcu”, kako reče jedan njegov kolega lekar, jeste, najblaže rečeno, nekorektno. On je jedan od onih božjih ljudi među nama, poput patrijarha Pavla, oca Nikolaja, koji su oplemenili i nadahnuli naš život. Zato sam zahvalna psihoterapeutu Zoranu Milivojeviću, koji nam je u svojoj subotnjoj kolumni „Mržnja” („Politika”, 7. novembar) svedočio o tome.
Toliko smo se zaglibili i zatrpali materijalnim, da ne primećujemo božje ljude među nama. Margerit Jursenar u svojoj testamentarnoj knjizi „Otvorenih očiju” podseća: „Svako od nas je božanski, ali malo ljudi to zna...” To što se profesor Jerotić relativno često pojavljuje u javnosti, što ima šta da nam kaže, znak je njegove mladosti i modernosti. Kao sjajan poznavalac ljudske duše i teosa, on razume vreme u kome živimo i ulogu đavolskih medija u njemu. Kao svaki dobar terapeut, on zna kako preživeti medijsko ispiranje mozga, reklame i rijaliti programe, koji su razorili samo srce naše kulture.
Kao radoznali intelektualac, volela sam da čujem profesora Jerotića i pročitam njegov tekst i kad se ne slažem sa njim. Smatram da je on jedan od retkih srpskih učenjaka, čarobnjaka duha, koji je u teškim i bolnim tranzicijskim vremenima, vremenima naše velike dezorijentacije i pometnje, svojim govorom i knjigama, razapeo svileni most između pojedinca i društva, između neba i zemlje, čoveka i boga, komunizma i hrišćanstva... Uputio nas da razmišljamo o najdelikatnijim pitanjima naše egzistencije. On bi mogao, bez lažne skromnosti, da se nazove guruom srpskog tranzicijskog društva.
Profesor Jerotić stalno zagovara dijalog u srpskom društvu, jer kako reče njegova prijateljica, sa kojom se družio kao mlad lekar, čuvena srpska spisateljica Isidora Sekulić: „Monolog uvek vodi u diktaturu.” Nije slučajno što na svako njegovo predavanje dođe hiljadu ljudi. Na ovogodišnjem Beogradskom sajmu knjiga, na štandu izdavača „Ars libri”, poštovaoci su čekali u kilometarskom redu da im profesor potpiše knjigu.
Ne sećam se kada sam upoznala profesora Jerotića. Dugo ga poznajem. Ne mogu da zaboravim jedan od prvih naših razgovora, kada sam mu ispričala da sam rođena u komunističkoj porodici, da sam živela i radila kao novinar u komunizmu i da sam do Boga došla preko joge... On se samo nasmešio i rekao: „Vi ste imali sreću, mnoga deca komunizma nisu imala tu privilegiju.” Tako se nasmešio i kada sam ga ne tako davno upitala o mističkim iskustvima, šta je posle Boga... Kad god mi je bilo teško ovih godina, radeći kao izdavač, on je uvek umeo da mi uputi neku blagu reč: „Morate izdržati, izabrani ste, to što radite je privilegija...” Kao što je umeo, kao čovek koji voli knjige, da me očinski ukori kad bi u nekoj mojoj knjizi pronašao slovnu grešku... Na njegovu inicijativu „Plavi jahač”, izdavačka kuća kojom rukovodim, objavila je tri prelepe knjige: „Jung Hese – hermetički krug” Migela Serana, „Misterija žena” dr Ester Harding i „Ljubav, medicina i čuda” dr Bernija Zigela.
Koliko je profesor Jerotić mlad i moderan, koliko u njegovim kazivanjima nema sitničavih, staračkih i starinskih ideja možda najbolje govori njegova izjava iz jednog intervjua za „Politiku” da je došlo „vreme za novi dogovor između – žena i muškaraca”. U Srbiji, koja je i dalje muško i patrijarhalno društvo.
Da sam predsednik države Srbije, odlikovala bih profesora Vladetu Jerotića nekim ordenom, dok je tu među nama. Srbija je često nemarno društvo, zaboravlja svoje najbolje. Da sam ministar prosvete Srbije, uvela bih, umesto veronauke, istoriju religije u srpske škole.
*Izdavač