Pesnički razgovori s Bogom
Матија Бећковић (Фото: Анђелко Васиљевић)
„Tri poeme” Matije Bećkovića, koje je objavila Srpska književna zadruga, ističe Stojan Đorđić, mogle bi se označiti nekom esejističkom, to jest, približnom odrednicom, recimo: pesnički ogledi o Bogu, ili još bolje: pesnički razgovori s Bogom. I danas, kao što je to bilo oduvek, još od doba sinkretizma i mitske svesti, čovekovo obraćanje Bogu nije običan govor, već je misterija i ritual, neka vrsta magijskog i svečanog čina kojim se uspostavlja najviše jedinstvo postojanja. I danas nadahnuće božanskom instancijom i zamisao o komunikaciji s Bogom mogu biti podsticajni i plodonosni u mnogim oblastima stvaranja, pa i u književnoj umetnosti. Bećkovićeve nove poeme lep su primer za to, primer kojim se ta mogućnost potvrđuje postizanjem najvišeg umetničkog dometa.
U Srpskoj književnoj zadruzi knjigu „Tri poeme”: Gospode pomiluj, Učini mi ljubav i Slava tebi Bože, čijom se lepotom bavio Jovica Veljović (sve su objavljene u Kulturnom dodatku „Politike”), predstavili su Stojan Đorđić, Dragan Lakićević i autor.
Danas, u 21. veku, smatra Đorđić, pisati o Bogu i božanskoj instanciji, posebno, književnoumetnički izraziti i artikulisati čovekovu religioznost, dakle, govoriti pesnički o Bogu, naspram jedne tako razvijene tradicije, i usred tako dinamičnih i raznovrsnih naučnih otkrića i saznanja, tako protivrečnih istorijskih i egzistencijalnih iskustava, nema sumnje, izazov je prve vrste, utoliko što je to težak, možda i najteži zadatak, ali i prilika za vrhunski domet. Naravno, uspešan odgovor podrazumeva ne samo jako nadahnuće, već i izuzetnu darovitost i invenciju, veliku veštinu i iskustvo. U slučaju triju Bećkovićevih poema o Bogu – steklo se sve to.
Svoje pesničke oglede o Bogu, objašnjava Đorđić, Bećković je žanrovski definisao kao poeme, i to istakao i u naslovu knjige. Sve tri pesme koje čine ovu knjigu, to i jesu, a po umetničkom dometu spadaju u našu najkvalitetniju tradiciju u tom žanru, u kome doista imamo vrhunska ostvarenja, da pomenemo samo one najpoznatije koje su napisali Njegoš, Zmaj, i Branko Radičević u 19. veku, ili Laza Kostić i Crnjanski u 20. Ono što su, na primer, „Stražilovo”, „Serbia” i „Lament nad Beogradom” u opusu Crnjanskog, to su „Tri poeme” u Bećkovićevom pesničkom opusu.
Visoka umetnička vrednost njegovih triju poema o Bogu, zaključuje Đorđić, ogleda se ponajviše u tome što su one, svaka na svoj način, u isto vreme i trostruke pohvale: pohvala Bogu, pohvala životu i pohvala jeziku. Spomenik Bećkovićevom svetom trojstvu.
Čuđenje, divljenje, razumevanje sveta i postojanja, dodaje Dragan Lakićević, oduvek je opsedalo čovekovu misao, samim tim i poeziju. Poezija ima svoje doživljaje i izraze postojanja – sveta, Boga, čoveka. Otkako se peva, peva se o Bogu Tvorcu i njegovom delu, a njegovo delo je sve, pa i poezija. Sabirnije nego dosad, Matija Bećković slavi Boga i njegovu tvorevinu, a to čini – poezijom koja obuhvata sve, pa i svog stvoritelja.
Matija Bećković je iz svoje tri poeme pročitao po jedan odlomak, što je ličilo na jednu potpuno novu poemu.