Soliranje u DS-u
(Фото Р.Крстинић)
Zašto je ovaj primer Džeremija Korbina od posebne važnosti za naš stranački i politički život? Zato što je način njegovog samosvojnog delovanja i odlučivanja u engleskom parlamentu u potpunoj suprotnosti s našom ustaljenom i dalje jednopartijskom praksom u kojoj svako glasanje koje nije u skladu sa zacrtanom stranačkom linijom često dovodi do političke izolacije poslanika koji se usudi da učini tako nešto. Veoma efikasno organizuje se neka vrsta političkog i stranačkog ostrakizma prema poslaniku koji pokuša da naruši sveto pravilo stranačkog jedinstva i usudi se da iznese svoje kritičko mišljenje. Mogućnost da neko ko ne sledi partijsku liniju očuva svoju političku poziciju u stranačkoj i poslaničkoj hijerarhiji u našim vladajućim političkim prilikama ravna je čudu.
O tome nam svedoče i aktuelna dešavanja u poslaničkom klubu Demokratske stranke. U procesu konsolidacije posle izbornog poraza na predsedničkim i parlamentarnim izborima DS nije uspeo da se oslobodi dominantne prakse da se svako suprotno mišljenje proglašava za soliranje i samoreklamiranje koje narušava nedodirljivo pravilo da se samo u okviru stranke može voditi tzv. politički dijalog. To je i dalje glavna prepreka za neophodni proces demokratizacije. Način na koji se rukovodstvo Demokratske stranke odnosilo prema takvom pokušaju svog potpredsednika Borka Stefanovića i njegovo smenjivanje sa mesta šefa poslaničkog kluba dokaz je više da je tvrdnja o postojanju dijaloga i slobode mišljenja u njenim stranačkim okvirima samo još jedna od širokoprihvaćenih mistifikacija. U Demokratskoj stranci odavno ne postoji ozbiljan politički dijalog o najznačajnijim programskim pitanjima a svaki pokušaj iskoraka proglašava se za soliranje i neprihvatljivo iskakanje izvan utvrđenih pravila. Demokratska stranka je i izgubila vodeću poziciju u društvu upravo zato što u vreme kada je bila na vlasti nije postojao neophodni kritički dijalog a stanje se nije promenilo ni posle gubitka izbora. Umesto da se otvori prema društvu i pluralizovanom mišljenju, ova stranka se još više zatvorila, braneći preostale enklave u kojima još uspeva da vrši vlast.
Treba stalno podsećati da su osnivači DS-a bili najistaknutiji intelektualci i mislioci onog vremena: Ljubomir Tadić, Borislav Pekić, Kosta Čavoški, Aleksandar Petrović, Milovan Danojlić, Nikola Milošević... Sudeći po svemu, oni bi danas spadali u one koji bi, po merilima koja sada vladaju u Demokratskoj stranci, bili optuživani za samoreklamerstvo, soliranje i neprimereno iskakanje.
Džulijan Barns, u romanu „Bodljikavo prase”, postavio je za nas veoma važno pitanje: „Može li jedan narod da izgubi svoju sposobnost za skepticizam i za plodotvornu sumnju? Šta ako mišić za suprotstavljanje jednostavno atrofira zbog nedovoljne upotrebe?” Zaista pravo pitanje za naše društvo, posebno za naše političke stranke, koje su već dobrano okoštale i atrofirale demonstrirajući nemoć i nesposobnost da prevladaju prevaziđene i anahrone načine funkcionisanja u kojima nema mesta za slobodno i kritičko mišljenje izvan stranačkih organa. Živimo u vremenu najveće informatičke revolucije, a ovde je važno šta će reći stranački organi dok život i ljudska misao idu nezaustavljivim tokom.
* Publicista