Solidarnost ili rasizam

Todor Kuljić

18. 11. 2015. 08:15

U Parizu masakr, a reke islamskih izbeglice i dalje regularno stižu. Zakomplikovalo se. Procene su da će do kraja 2015. u EU stići oko milion izbeglica. Evropska desnica je nakon Pariza ustala, traži zatvaranje granica. Slovački premijer Robert Fico govori o migrantskom stampedu, a Mari le Pen traži obustavu prihvata migranata i progon islamista. Da li će nasilje islamista u Parizu uzdrmati i solidarnost levice prema migrantima i preko noći normalizovati rasizam desnice? Ko zna, ali ako se pozabavimo dubljim uzrocima i vezom migracija i terorizma, onda razlike između levice i desnice u pogledu ovog pitanja jesu i dalje krupne.

Treba ih upravo sada podvući. Levica više govori o ugroženim izbeglicama, desnica o lenjim migrantima. Dok se konzervativci svuda protive azilu i migrantima, levica upozorava da osim zakona o izbeglištvu treba donositi i zakone o radnim uslovima upošljavanja ugroženih. Na strah domaćih radnika od konkurentske došljačke jeftine radne snage, levica odgovora: „Prekarizovani svih zemalja ujedinite se.” Razlog je sličan interesni položaj sirijskih izbeglica i nezaposlenih Evropljana. Masovna migracija iz Sirije jeste glas naroda protiv domaće diktature, islamističkog terora, ali i protiv imperijalizma velikih. To je složeni socijalni pokret. Islamofobna evropska desnica se protivi reci nefundamentalista koja stiže sa istoka, a koju ugrožava fundamentalistički kalifat. Da li će ratoborni rasisti propustiti nasilje u Parizu kao svoju šansu? Treba li levica da toleriše novi talas netolerancije konzervativaca? Da sagne glavu? Ne. Uprkos svemu, ne mogu se relativisati prosvetiteljstvo i humanizam koji su delom ugrađeni u odnos EU prema migrantima druge vere i kulture. Izbeglice ne treba zatvarati u geta, nego uključivati u društvo. Što je jača ova socijalna komponenta, to je snažniji otpor eksplozivnom rasizmu. Uprkos zločinima islamista, i dalje treba jačati solidarnost sa izbeglicama i rušiti neoliberalne dogme egoizma.

Levica i dalje treba da se čuva desničarskog recepta za rešavanje izbegličke krize. Vladajući krugovi velikih sila pozivaju na međunarodnu odgovornost. To je velika fraza velikih. Levica treba da se distancira od ovog pojma jer se njime mnogo sumnjivog nasilja u prošlosti pravdalo. Kapitalistička desnica nudi i druga rešenja. Verovatno će i dalje braniti slobodu kretanja unutar EU, ali će žešće štititi spoljne granice. Ali kako braniti granice EU kada je Turska nepouzdana i spremna na ucenjivanje? Ako je evropski krupni kapital svojim fabrikama za preradu ribe na afričkoj obali uništio egzistenciju stotina hiljada ribara, ko može ozbiljno uzeti borbu EU protiv uzroka migracija? Ako su Buš i Bler napali Irak zbog jeftine nafte, ko može za ozbiljno uzimati „humanu” borbu Zapada protiv islamskog kalifata? Sve dok trgovinski ugovori između bogatih i siromašnih zemalja osiguravaju privilegije bogatih, ništa se neće promeniti. Zato je levica za solidarnost sa izbegličkom sirotinjom i za promenu kapitalizma. Desnica je sklona šovinizmu i ksenofobiji unutar kapitalizma. Ne treba ni sumnjati da će koristiti masakr u Parizu za novu promociju.

Kako se ponašati? Veliki će odlučiti, a mi treba da se setimo dva obrasca iz naše istorije. Dva oprečna habitusa. Prvi je Dimitrije Tucović, koji je početkom 20. veka dosledno glasao protiv ratnih nacionalnih kredita. Da je to činila i ostala evropska levica, svetskog rata ne bi bilo. Drugi je vladika Nikolaj Velimirović, blizak Ljotiću, koji je dvadesetak godina docnije pisao da Srbi brane krštenu Evropu od plemena niže rase sa istoka. Srpska vlast to danas ne kaže, time se hvali Viktor Orban. Naša vlast danas samo propušta sirotinju sa istoka onom istom Zapadu koji pokreće ratove na Bliskom i Srednjem istoku. Propušta samo onoliko koliko Zapad dopušta. Srbija je lojalni deo režima upravljanja migracijama. Solidarnost srpske vlasti nije levičarska nego merkelovska.

Na kraju, ko će platiti troškove izbeglica? U nemačkim novinama pročitao sam sledeću priču. Zajedno sede bankar, čitalac tabloida „Bild” i izbeglica i dele 20 komada keksa. Bankar uzima 19 komada i kaže čitaocu: „Pazi da izbeglica ne uzme tvoj keks.” Drugim rečima, ništa se neće promeniti sve dok su bankari nedodirljivi. Tranzicijska otimačina nije kriminalni čin, ali oteti nazad oteto jeste danas najveći kriminal. Samo ukoliko levica uspe da ovu jednačinu ponovo obrne, Evropa će biti kadra da u izbeglicama vidi ugroženu sirotinju, a ne u kulturnom i etničkom pogledu opasnog drugog, kako to sugeriše desnica. Ni masakr u Parizu nije dovoljan razlog da levica u novoj krizi evropskih vrednosti napusti solidarnost i tiho sklizne u socijalšovinizam. Ne Nikolaj, nego Tucović.

*Profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu