Velika ravnoteža nemoći
Ričard Holbruk bio je veoma srećan kada je lidere triju nacionalnosti 1. novembra 1995. godine zatvorio u vojnu bazu „Rajt Paterson” u Dejtonu i smestio ih po sobama za sastanke koje su nosile nazive američkih ratnih bombardera, od kojih su neki već bombardovali Republiku Srpsku. Želeo je da napravi reprizu pregovora u „Kemp Dejvidu”, koje je bivši američki predsednik Džimi Karter vodio 17 godina ranije između Egipta i Izraela, i bilo mu je najvažnije da tadašnjem američkom predsedniku Bilu Klintonu donese uspeh sa Balkana, a da američka vojna čizma ne stupi na njegovo tlo. Sjedinjene Američke Države tada su bile jedina sila, deus eks mahina, koja rešava sve svetske probleme. „Spakovale” su Dejtonski sporazum na vrhuncu svoje moći, da bi, zauzete kasnijim ratovima, sasvim izgubile interesovanje za sitne balkanske probleme.
Tada je Holbruk zadovoljno trljao ruke kada su učesnici pregovora počeli da se „otkravljuju” na svečanim večerama upriličenim u hangaru vojne baze, uz piće i ponekog jastoga, kao nagradu posle „sterilnih” obroka iz kantine. Ali, glavni posrednik bivao je i zabrinut kada je shvatio da „ovi surovi nacionalisti” mogu čak i prijatno da ćaskaju među sobom a da se ništa od tog šarma ne ispolji kada im se podmetnu iscrtane karte podele teritorije.
Onda bi im davao voljno i slao svoju suprugu Kati Marton, tada predsednicu njujorškog Komiteta za zaštitu novinara, da ih malo razgovori. Nekada je trebalo da odobrovolji mister Izija (kako su Amerikanci među sobom zvali Aliju Izetbegovića). Povremeno je trebalo da ćaska sa Slobodanom Miloševićem, kada nije hteo da popusti ni u čemu, zahtevajući da se prvo ukinu sankcije Srbiji. Nekada je navodila „sumornog i ćudljivog” bosanskog premijera Harisa Silajdžića da priča o budućnosti svoje dece, opisala je ove nedelje svoj doprinos gospođa Marton u autorskom tekstu u „Njujork tajmsu”.
Posle svega (parafiranja sporazuma 21. novembra i svečanog potpisivanja 14. decembra u Parizu 1995), Holbruk je znao da kaže da je jedino zbog čega žali bilo to što je u Dejtonu ostalo „zakovano” da srpski entitet ostane sa imenom Republika Srpska, „dajući im iluziju da imaju svoju državu”.
Učesnik pregovora američki diplomata Kristofer Hil 20 godina kasnije ne oseća više nikakvu odgovornost, kaže da je najvažnije da je rat zaustavljen i smatra da je „vreme da ljudi tamo pogledaju jedni druge, umesto što očekuju da stranci menjaju njihovu zemlju”.
U BiH su sve tri strane, uključujući brojne dobroplaćene strance, svesne da je „Dejton” dao sve od sebe i došao do svog kraja. Ali ne mogu da se dogovore kako dalje. Bošnjaci žele jaču, centralizovanu vlast, Srbi se odupiru tome, optužujući međunarodne predstavnike da su mimo Dejtonskog sporazuma nametali prenošenje nadležnosti RS na centralne institucije, a predsednik Milorad Dodik najavljuje referendum o radu Suda i Tužilaštva BiH. Hrvati traže svoj entitet, koji je „ispao” iz igre pošto je Franji Tuđmanu u Dejtonu bilo važnije da dobije Istočnu Slavoniju i otvori put ka EU.
Američka organizacija za geopolitičke i strateške analize „Stratfor” ocenila je pre nekoliko dana da, dve decenije posle okončanja rata u BiH, međuetnička netrpeljivost i dalje postoji u toj zemlji. Naglašavaju da političke podele i dalje podrivaju ekonomiju BiH i da se ne može odbaciti mogućnost izbijanja „novih epizoda socijalnih nemira i etnički inspirisanog nasilja”.
Danijel Server, profesor na vašingtonskom Univerzitetu „Džons Hopkins”, koji je od 1994. do 1996. godine služio kao specijalni izaslanik Stejt departmenta za BiH, u svom tekstu posvećenom Dejtonu kao jedno od rešenja predlaže „rumunski scenario” svrgavanja vlade ali, uz dozu samoironije, priznaje da mu je poziv da napiše tekst verovatno „nagrada” za 20 godina „tokom kojih sam mislio da znam koji je pravi put za BiH, iako sam na kraju shvatio da nisam bio u mogućnosti da ga pronađem”.
Mnogo pre ovog Serverovog priznanja, državljani BiH su počeli da osećaju da tog puta nema. Oni sada imaju više nivoa vlasti nego što pakao ima krugova. Sve to treba platiti, a ništa ne funkcioniše. Svakodnevno se u nadležnostima sudaraju kantonalne, entitetske, federalne i zajedničke institucije. Iz Sarajeva sve češće pozivaju MMF i Svetsku banku. Amerikanci se ne javljaju, zauzeti su Bliskim istokom; visoki predstavnik međunarodne zajednice se umorio i ne meša se više u sve. U EU niko ne stiže da podigne slušalicu, oprhvani su terorizmom i migrantima.
Uostalom, Evropljani su imali malo uticaja na dejtonske pregovore (čak je francuski diplomata Žak Blot izazvao diplomatski skandal u Dejtonu, ne dozvolivši da ga američki psi obučeni za pronalaženje eksploziva onjuše pre ulaska u bazu). Britanski političar i pregovarač lord Dejvid Oven, komentarišući Ustav BiH, još te 1995. rekao je da on ne pruža dovoljno da bi garantovao efikasnu centralnu vladu.
U studiji Odeljenja za istoriju američkog Ministarstva spoljnih poslova „Tajna istorija Dejtona: Američka diplomatija i bosanski mirovni proces 1995”, autori su naveli da je i većina američkih pregovarača shvatala da, kao i ženevski i njujorški sporazumi koji su prethodili Dejtonu, Ustav „maskira temeljno neslaganje između vođa bosanskih Srba i sarajevskih vođa o poželjnosti i ulozi centralne vlasti”. U jednom od izveštaja koje je američkom ministru odbrane Vilijamu Periju uputio član Holbrukovog tima, američki specijalni izaslanik za Balkan Džejms Pardju piše da „ustav ne može garantovati održivu, multietničku i demokratsku Bosnu, ali bi mogao dati Bosancima mogućnost da grade takvu državu. Ali, da bi se takva mogućnost ostvarila, sadašnje vođstvo na Palama mora se promeniti, ili putem izbora ili optužnica (za ratne zločine)”.
Bošnjaci danas smatraju da su dobili nepravedan mir i da BiH ne funkcioniše kao nezavisna država. Ipak, dobili su najviše što su u tom trenutku mogli. Holbruk je „Bosancima, koji su ostavljali utisak najnevoljnije i najpodeljenije delegacije, ponudio uveravanja da se njihove žrtve uvažavaju i da neće biti zaboravljene”, navodi isti američki izvor.
Međutim, tadašnji američki državni sekretar Voren Kristofer umeo je da „pogura” zakočene pregovore, izražavajući zabrinutost zbog mudžahedinskih boraca s iranskom podrškom u Bosni. „Moram biti vrlo jasan sa vama: i jedan mudžahedin je previše”, rekao je Kristofer Izetbegoviću. Zato danas treba verovati Klintonu kad kaže da sa seća kako se Izetbegović loše osećao što je morao da pristane na taj sporazum.
Ali ni ostali nisu bolje prošli. Milošević je, nakratko, od „balkanskog kasapina” postao garant mira. Rukovodstvo RS, koje je bilo najžešći protivnik potpisivanja ovog sporazuma, razvlašćeno je po oba američka kriterijuma (izbori i Hag), ali je Republika Srpska do danas ipak ostala jedina neporažena srpska teritorija.
Ubrzo je počelo da se govori o „duhu Dejtona”, odnosno o njegovom tumačenju, pa su visoki predstavnici (naročito Britanac Pedi Ešdaun) proizveli 80 institucija i, potpisujući „odluke o donošenju zakona”, nametnuli usvajanje oko 280 zakona u BiH.
Kad je vlast u Republici Srpskoj počela da se suprotstavlja nametanju ovlašćenja visokih međunarodnih predstavnika, nedorečeni i nefunkcionalni Ustav postao je najomiljeniji srpski dokument. Za ostale, on je bio nužno sredstvo za prestanak rata, ali i prepreka za centralizaciju BiH.
Tokom protekle decenije nekoliko puta je pokušano usaglašavanje promena Dejtonskog sporazuma i postojećeg ustavnog uređenja u Briselu, Luksemburgu, Odžacima i Butmiru, ali dogovora nije bilo. „Dejton 2” nije mogao da prođe. Bez obzira na to što se u BiH (Republici Srpskoj i bošnjačko-hrvatskoj Federaciji BiH) podjednako loše živi, politika je tamo i dalje sudbina.
Tako je Dejtonski sporazum u praksi preuzeo na sebe simboliku jednog od originala ovog dokumenta, čuvanog u Predsedništvu BiH u Sarajevu. Te 2008. godine, kad je obelodanjeno da je original – izgubljen, tadašnji visoki predstavnik Miroslav Lajčak zaključio je: „Ne znam da li je ta vest više tužna ili smešna”.