Topli rat u Beogradu

Aleksandar Apostolovski

21. 11. 2015. 21:00

Zar su od svih gra­do­va na sve­tu mo­ra­li da iza­be­ru baš ovaj? Hem­fri Bo­gart je u film­skom kla­si­ku „Ka­za­blan­ka“, u ulo­zi raz­o­ča­ra­nog emi­gran­ta Ri­ka Blej­na, na sli­čan na­čin ko­men­ta­ri­sao ula­zak biv­še iz­gu­blje­ne lju­ba­vi u nje­gov noć­ni klub, gde su se oku­plja­li avan­tu­ri­sti, be­gun­ci, iz­be­gli­ce, la­ke že­ne i špi­ju­ni. Rik se, valj­da je to po­zna­to, pred­sta­vlja kao ne­u­tra­lan tip ko­ji že­li da osta­ne van sve­ga, što da­lje od ni­štav­nog sve­ta ko­jeg pre­zi­re. Na kra­ju, ka­da je svo­ju ver­nu lju­bu is­pra­tio na avi­on, s jed­nim od pre­o­bra­će­nih bi­tan­gi je po­be­gao na slo­bod­nu te­ri­to­ri­ju, uz po­če­tak jed­nog div­nog pri­ja­telj­stva.

Ka­ko će, da­kle, od­i­gra­ti Sr­bi­ja, ka­da se osno­va­no sum­nja da su Ame­ri­kan­ci i Ru­si po­no­vo iza­bra­li Be­o­grad za ge­o­po­li­tič­ku, di­plo­mat­sku i špi­jun­sku eks­te­ri­to­ri­ju? To zna­či da nas če­ka­ju dva sce­na­ri­ja srp­skog ri­mej­ka „Ka­za­blan­ke“. Je­dan je na­da da će­mo do­bro is­tr­go­va­ti i osta­ti ne­tak­nu­ti u post­mo­der­ni­stič­kom bi­po­lar­nom sve­tu no­vog hlad­nog ra­ta ko­ji na­go­ve­šta­va da le­de­no do­ba ne­će bi­ti iza­zva­no sa­mo kli­mat­skim pro­me­na­ma. Sle­di li, on­da, to­pli rat u Be­o­gra­du? Dru­ga mo­guć­nost, s ob­zi­rom na naš tra­di­ci­o­nal­ni tr­go­vač­ki ta­le­nat, ka­da smo na sva­koj auk­ci­ji isto­ri­je od­la­zi­li da ku­pi­mo zlat­nu po­lu­gu, a vra­ća­li se s ci­glom, pred­znak je ka­ta­stro­fe.

Na ušću gde se ne uli­va­ju sa­mo dve re­ke, već i dve ide­o­lo­gi­je, dve re­li­gi­je i dva uni­ver­zu­ma, na sa­moj li­ni­ji raz­dva­ja­nja iz­me­đu is­to­ka i za­pa­da, u isto vre­me bo­ra­ve ge­ne­ral­ni se­kre­tar NA­TO-a Jens Stol­ten­berg i do­bro­volj­ci Don­ba­sa. Be­o­grad­sko de­te Jens, ko­je je od ku­će po­be­glo u NA­TO, oba­ve­stio je Vu­či­ća da se uki­da za­bra­na le­ta za srp­ske avi­o­ne na ju­gu Sr­bi­je. Dvo­dnev­ni bo­ra­vak gen­se­ka Za­pad­ne voj­ne ali­jan­se usle­dio je po­sle po­se­te pre­mi­je­ra Vu­či­ća Ru­si­ji, gde je od ko­le­ge Me­dve­de­va do­bio ru­ski smart­fon, a od Pu­ti­na ne­što što zna­ju sa­mo njih dvo­ji­ca. I, gle slu­čaj­no­sti, Stol­ten­berg je bo­ra­vio u Be­o­gra­du uoči su­tra­šnje po­se­te Vu­či­ća Ki­ni.

Sa­vez do­bro­vo­lja­ca Don­ba­sa je bio ma­nje upa­dljiv u jav­nom pro­sto­ru, ma­da ni­su do­šli kao ile­gal­ci. Na kon­fe­ren­ci­ji za štam­pu u stro­gom cen­tru Be­o­gra­da, dok smo sa­zna­va­li ka­ko su od 1999. go­di­ne Le­sko­vac i Vra­nje bi­li ne­vi­dlji­vi za ra­da­re na­še voj­ske, mom­ci iz Don­ba­sa po­nu­di­li su sa­rad­nju srp­skim do­bro­volj­ci­ma na bu­du­ćim raz­voj­nim pro­jek­ti­ma.

Već će po­čet­kom de­cem­bra u Be­o­gra­du, Sr­bi­ja kao pred­se­da­va­ju­ća Oeb­sa bi­ti do­ma­ćin mi­ni­star­ske kon­fe­ren­ci­je na ko­ju će, ka­ko mi je ju­če re­kao šef di­plo­ma­ti­je Ivi­ca Da­čić, si­gur­no do­ći nje­gov ru­ski ko­le­ga Ser­gej La­vrov.

– Ame­rič­ki dr­žav­ni se­kre­tar Džon Ke­ri će naj­ve­ro­vat­ni­je do­ći – ka­zao je Da­čić.

Ako se Ke­ri i La­vrov po­ja­ve za­jed­no u be­o­grad­skoj „Are­ni”, to će zna­či­ti da će­mo do­bi­ti ne sa­mo Vu­či­ća sa sma­nje­nim spolj­nim i krv­nim pri­ti­skom, uz Da­či­ća či­ji će osmeh de­li­mič­no po­kva­ri­ti ras­po­lo­že­nje Vu­či­ću, već će mno­go va­žni­ja bi­ti po­tvr­da da je Be­o­grad za­i­sta iza­bran za ne­u­tral­nu zo­nu gde će se pra­vi­ti di­plo­mat­ski i oba­ve­štaj­ni di­lo­vi. Ako se pro­bu­di naš tr­go­vač­ki in­stinkt, mo­že­mo bi­ti za­do­volj­ni bak­ši­šom. To bi zna­či­lo da su nas, uz na­va­lu jed­nih i dru­gih, i jed­ni i dru­gi za­pra­vo osta­vi­li na mi­ru.

Još je pro­šle go­di­ne bi­lo oči­gled­no da na sva­ki do­la­zak Ru­sa ili Ame­ri­ka­na­ca u pre­sto­ni­cu, od­mah ili isto­vre­me­no, sti­žu i oni dru­gi. Ta­ko su čla­no­vi Tri­la­te­ral­ne ko­mi­si­je, moć­ne svet­ske eki­pe, do­šli po­što je u srp­skoj pre­sto­ni­ci bo­ra­vio Vla­di­mir Pu­tin, a po plju­sku mar­ši­ra­la srp­ska voj­ska. I svi su mi­ni­stri he­roj­ski ki­snu­li, gle­da­ju­ći u Vu­či­ća, ko­ji kao da obo­ža­va da ga ne­bo za­li­va jer valj­da mi­sli da će ta­ko na­ra­sti na 70 od­sto. Čak smo vi­de­li i za­li­za­nog Ta­sov­ca. Je­di­no je Pal­ma sta­vio ke­su na gla­vu. I to, za­mi­sli­te, na sop­stve­nu.

Me­đu­tim, čim su se Ru­si spa­ko­va­li, na­i­šli su tri­la­te­ral­ci. Ali ne da bi po­sma­tra­li ma­ke­tu „Be­o­gra­da na vo­di”. Ka­ko Tri­la­te­ra­lu ina­če sma­tra­ju svet­skom vla­dom u sen­ci, nje­ni is­tak­nu­ti čla­no­vi su to že­le­li da de­mon­stri­ra­ju na taj na­čin što su za me­sto sa­mi­ta iza­bra­li upra­vo Pa­la­tu „Sr­bi­ja” i sve­ča­ne sa­lo­ne gde je Pu­tin raz­go­va­rao s Vu­či­ćem. Bi­lo mi je ja­sno, jer sam bio pri­su­tan na oba do­ga­đa­ja. I ka­da je Vla­di­mir Vla­di­mi­ro­vič še­tao ne­ka­da­šnjim gra­đe­vin­skim car­stvom Ti­to­vog do­ba, s kan­ce­la­ri­ja­ma ve­li­kim kao sport­ske ha­le, zva­nim SIV, i ka­da se is­pi­ja­lo vi­no na dis­kret­nom sve­ča­nom ve­čer­njem pri­je­mu tri­la­te­ra­li­sta.

Ali, po­vla­šće­ni ili pro­kle­ti sta­tus, ka­ko vam dra­go, Be­o­grad je imao i u pro­šlo­sti. Ne­dav­no sam in­ter­vju­i­sao Le­o­ni­da Pe­tro­vi­ča Re­šet­nji­ko­va, di­rek­to­ra Ru­skog in­sti­tu­ta za stra­te­ška is­tra­ži­va­nja, pen­zi­o­ni­sa­nog na funk­ci­ji na­čel­ni­ka ana­li­tič­ke upra­ve ru­ske spolj­ne oba­ve­štaj­ne slu­žbe, na­sled­ni­ce mit­skog KGB-a. Da­kle, kao ve­li­ki mo­zak ru­skih špi­ju­na, pen­zi­o­ni­san kao ge­ne­ral-lajt­nant, Re­šet­nji­kov je od­mah, po uka­zu Pu­ti­na, pre­svu­čen u mo­skov­skog Bže­žin­skog, ali je za­pra­vo drug Le­o­nid svo­ju istin­sku ka­ri­je­ru oba­ve­štaj­ca po­čeo ne­gde u isto vre­me, ali baš na istom me­stu, kao i Vi­li­jam Bil Mont­go­me­ri.

Re­šet­nji­kov mi je pri­čao ka­ko je po­se­do­vao ta­ko­zva­nu pro­pu­sni­cu broj tri, s ko­jom je mo­gao slo­bod­no da ula­zi u naj­skri­ve­ni­je ar­hi­ve KGB-a, ka­ko u Mo­skvi, ta­ko i po po­slan­stvi­ma ši­rom sve­ta. Ali, po svom po­nov­nom do­la­sku u Be­o­grad, Re­šet­nji­kov mi je pri­znao još ne­što. Da je, kao ope­ra­ti­vac, ski­ta­ju­ći po Knez Mi­ha­i­lo­voj, lu­nja­ju­ći po pi­ja­ca­ma i ku­pu­ju­ći knji­ge na štan­do­vi­ma, upo­zna­vao grad gde ste na Fe­stu mo­gli da sret­ne­te Ro­ber­ta de Ni­ra, a u ho­te­lu „Me­tro­pol” naj­tra­že­ni­jeg te­ro­ri­stu sve­ta, Kar­lo­sa Ša­ka­la, ko­ga je pra­tio ta­da­šnji mla­di ope­ra­ti­vac Jo­vi­ca Sta­ni­šić.

Da li su se ta­da vre­men­ski i za­nat­ski po­kla­pa­le Mon­ti­je­ve i Le­o­ni­do­ve mi­si­je? I šta je za to vre­me u Be­o­gra­du ra­dio Mon­ti? Po po­vrat­ku iz Vi­jet­na­ma, gde je bio opa­ka „ze­le­na be­ret­ka”, ra­tu­ju­ći u džun­gli s vi­jet­kon­gov­ci­ma pr­sa u pr­sa, ni­je se ba­cio me­đu hi­pi­ke, već ga Ame­ri ško­lu­ju, ka­ko bi ste­kao li­der­ske ve­šti­ne u nu­kle­ar­nim i eko­nom­skim po­slo­vi­ma, o to­me ka­ko se kre­i­ra­ju i po­tom ru­še li­de­ri, ka­ko se stva­ra­ju re­vo­lu­ci­je ili de­mo­kra­ti­ja, ka­ko se mu­ti vo­da…

Po­tom ne­ko, da li CIA, de­ga­ži­ra Mon­ti­ja u Be­o­grad, u pre­sto­ni­cu svih špi­ju­na. On sti­že pr­vi put po­lo­vi­nom se­dam­de­se­tih, kao naj­po­ver­lji­vi­ji čo­vek le­gen­dar­nog Lo­ren­sa Iglber­ge­ra, ili, „Lo­ren­sa od Sr­bi­je”, ko­ji je, u sta­ra do­bra vre­me­na, va­žio za po­kro­vi­te­lja mla­dog be­o­grad­skog ban­ka­ra Slo­bo­da­na Mi­lo­še­vi­ća, u pro­jek­tu „Ju­go Ame­ri­ka”… Po­sle Be­o­gra­da, Mon­ti od­la­zi u Mo­skvu, kao tr­go­vač­ki ata­še, ali je si­gur­no da ni­je pro­da­vao Ru­si­ma far­mer­ke na cr­no.

I sa­da nas ne na­pu­šta. Bi­lo je sa­mo pi­ta­nje vre­me­na ka­da će pro­me­ni­ti agre­gat­no sta­nje, te od am­ba­sa­do­ra, pa po­tom bi­zni­sme­na, po­sta­ti bli­zak To­mi Ni­ko­li­ću i Alek­san­dru Vu­či­ću.

Po­znam mno­ge ko­ji mi­sle da je Mon­ti po­no­vo uklju­čio svo­je po­ja­ča­lo u Be­o­gra­du, gde se, osim ru­skih ka­ge­be­ov­skih igra­či­na naj­vi­šeg ran­ga, po­sla­tih od sa­mog Pu­ti­na, oku­plja još po­ne­što moć­nog sve­ta. Od To­ni­ja Ble­ra do Dej­vi­da Pe­tre­u­sa, biv­šeg di­rek­to­ra CIA i glav­no­ko­man­du­ju­ćeg ame­rič­kih sna­ga u Av­ga­ni­sta­nu, sa­da pre­ru­še­nog u sa­vet­ni­ka ame­rič­ke in­ve­sti­ci­o­ne kom­pa­ni­je „Kol­berg Kra­vis Ro­berts” ko­ji ku­pu­je me­di­je po Be­o­gra­du. Od te­le­vi­zi­je N1, do Grand pro­duk­ci­je, od Si-En-Ena do Ace Lu­ka­sa! U Len­gli­ju sa­vr­še­no do­bro zna­ju ka­kav uti­caj ima­ju na­rod­nja­ci na bi­rač­ko te­lo. Ko­ga će, on­da, vr­bo­va­ti Ru­si? Mo­žda Mi­tra Mi­ri­ća?

I, ko­nač­no, ko za­i­sta vla­da be­o­grad­skim klu­bom „Ka­za­blan­ka”? Da li je to ne­ko od sta­rih po­zna­ni­ka s no­vim li­cem? Ili su to li­de­ri ko­je su iza­bra­li Sr­bi?