U Orahovcu oko 400 Srba bije bitku za opstanak
Здравко Антић и Немања Витошевић и Милица Шарић у призренској ношњи са друговима (Фото Б. Радомировић)
Orahovac – To zlokobno stratište nedužnih, te 1999. oplakalo je 20 Srba koji su stradali od albanske UČK, a samo u jednom danu familija Baljošević je izgubila pet muških članova. Sada, 16 godine kasnije, od nekada tri hiljade Srba, u gradu između planinskih vrhova Paštrika i Koritnika ima tek oko četiri stotine onih koji žive na vekovnom imanju i koji svoj život ne vide u tuđini.
Za njih je sve iza ovih 300 metara, koliko se Srba sabilo u četiri sokaka Gornje, srpske mahale – tuđ svet. Čak i onda, kad se zorom, prekonoć, na prodatoj, srpskoj kući zavijori albanska zastava.
– Od 1999. godine do danas prodato je sto srpskih kuća. Što tamo u gradu, što ovde, u srpskom delu. Samo u aprilu i martu ove godine budzašto je 15 dato Albancima. Vlada u Prištini daje novac, kako bi sve stavili pod svoje, a ovo, nekadašnje naselje koje se pominje još u povelji srpskog kralja i cara Stefana Dušana, stavili pod svoju tapiju. Nije lako, kad osvaneš, a na kući, na kojoj se vekovima vila srpska stoji albanska zastava – u hodu nam kazuje Marjan Šarić, doskora prvi čovek opštine Orahovac, koji sa suprugom i dvoje dece živi u tih trista metara, koliko je od rata preostalo Srbima.
Kuće se prodaju za 5.000 do 15.000 evra. Ceo Orahovac se pre neki dan sjatio tu na trgu i u porti Crkve Uspenja Presvete Bogorodice. Obradovali se, došla delegacija iz Beograda. Poodavno nikog nije bilo.
– Teško se, preteško živi. Kuće se prodaju. Strah se uvukao u preostale Srbe. Ne radimo, a pomoć koju šalje Srbija je tek da preživimo. Nećemo mi socijalnu pomoć. Mi hoćemo sami da zarađujemo, da privređujemo – setno govori Ljubiša Šarić, mladić koji ima fakultetsku diplomu, a posla nema.
U Orahovcu, enklavi bez žica, sokacima šetaju albanski policajci. Od rata Srbi se sahranjuju na crkvenom groblju, jer je groblje u albanskom delu ostalo zapušteno i oskrnavljeno.
Kuće se prodaju za 5.000 do 15.000 evra
Nadomak imaginarne linije sa albanskim delom grada, zatičemo uplakanu sedamdesetogodišnju Radmilu Ulanović. – Sin mi se potuca po tuđim kućama sa petoro dece. Da mi je da se on udomi. Ja, sa mužem bolesnim, evo, tu sam – pokazuje na kamenu, raspuklu kuću dok joj prilaze i teše je Marijela Celić (53) i Ljubica Ilić (54), koje uglas rekoše da nikud iz Orahovca nisu išle.
Srećemo Novicu Radića, koji je napunio 60. godinu, i koji nam ko nekad, kazuje da su mu „geleri još u glavu”. – Pričao sam ti, tad kad sam ja ranjen, poginuo je Zoran Vukićević – teškim glasom, dok mu suza iskri, kao za sebe, govori Novica, nekadašnji radnik „18. novembra”.
Obretosmo se u Vinariji „Antić”, čiji je vlasnik nekadašnji glavni tehnolog u PKB „Orvin”, u kojoj je ove godine prerađeno oko 35.000 belog, crvenog i roze vina. Nadaleko poznata vinarija sve teže posluje.
– Kako je potpisan Briselski sporazum, ne možemo robu da plasiramo u Srbiju. Muče nas dažbine, papiri. Ovdašnji narod je vredan, hoće da radi, da živi od svoje zarade, ali se ne može. Molimo Beograd da nešto uradi. Samo jedan papir i rešili bismo se muka – otresito govori tridesetsedmogodišnji Nemanja Vitošević, čija se dvospratna porodična kuća nalazi na samom ulazu u Orahovac. Na pitanje da li planira da ode iz rodnog grada, odsečno odgovara: – Nema tih para. Ako ja odem, ode ceo srpski Orahovac!
U osnovnoj školi i gimnaziji, ali i u vrtiću ima oko 50. dece. Mnogi roditelji, u strahu, decu upisuju u škole u Kosovskoj Mitrovici. Odjednom graja. Piskavim glasom, hoće da ih slikamo Uroš Grković (8), Milutin Zečević (9), Nemanja (10) i Filip Šarić, koji je godinu dana stariji, Luka Stojković, Marija Stanković, Valentin Matić... U prizrenskoj nošnji, ko velika, Milica Šarić. Tiskaju se, pitaju kako do novina da dođu. A, ovde beogradske novine ne dolaze. Televizijski program je uglavnom, na albanskom, signal mobilne telefonije „nikakav”.