Ono što je znano svakom detetu
29. 11. 2015. 10:05
(Илустрација Новица Коцић)
Često se dešava da na književnoj večeri ili kakvom literarnom skupu u inostranstvu budu prisutni i naši ljudi. Neki, po pravilu mlađi, i inače dolaze na slične programe. Neki stariji su nekada davno nešto čitali. Neki su samo kao kroz maglu čuli za nagradu, naslov knjige. Ima i onih koji povedu tamošnjeg prijatelja ili prijateljicu, jer za ponos je to što u njihovom novom gradu gostuje pisac iz Srbije. Međutim, dešava se da književnoj večeri u inostranstvu povremeno prisustvuju i naši ljudi čije razloge dolaska nije moguće namah dokučiti.
Istina, postoje načini da se takvi prepoznaju. Oni se tokom večeri uvek iznova, kada pisac ima reč, dva puta čude, dva puta se smeju, dva puta potvrđuju glavom, i tome slično, a nekada čak i dva puta aplaudiraju. Prvi put kada pisac nešto kaže na srpskom jeziku, a drugi put kada prevodilac prevede isto. Takve ljude izdvaja i to što sve nabrojano rade veoma naglašeno. Zato što žele da nastup njihovog zemljaka pošto-poto uspe. Ali, i zato da strancima, sa kojima ko zna od kada žive, poruče – kako su, eto, i oni kadri da nekada nešto bolje od njih razumeju.
Ipak, ovo nije sve. Po završetku programa, ako se pažljivo gleda, primetno je da ti i takvi naši ljudi menjaju raspoloženje. Stidljivo stoje po strani. Primetno je da onom ćaskanju posle književne večeri nisu vični. Ponuđeno piće neće uzeti, jer smatraju da njima tako nešto ne pripada. Zapravo, u većini slučajeva oni nikada ranije nisu ni prisustvovali književnom programu, sličnoj tribini. Došli su sami, nemaju s kim da porazgovaraju, ali bi da s piscem razmene reč-dve, pa čekaju, vrebaju trenutak kada on nije okružen drugim ljudima, kada nije, kako im se čini, zauzet važnim razgovorima... Neki put uopšte ne skupe hrabrost i odu tužni. A kada prilaze ruku pružaju još izdaleka, pa kada i pisac ispruži ruku, oni se dugo rukuju, rešeni da pisca ne puste dok mu ne kažu sve što su naumili. Dlan im je, dabome, veliki. Ili je ogrubeo. Od one su generacije koja se ovde nije bavila najfinijim poslovima. Da se primetiti: muškarce steže kravata, retko je nose; žene su malo nesigurne u tim cipelama povišenih potpetica...
U jednom trenutku ruku ipak puštaju. Zapravo, ruku pisca puštaju tek pošto su dva puta izrekli ime i prezime. Drugi put, da potvrde, uvek polako, sričući slogove. Ovakav način izgovora obično zbuni pisca. On misli da tog čoveka ili ženu zna, ili bi morao da zna, jer zašto bi neko toliko naglašavao kako se zove. Isti osećaj zbunjenosti traje i dok sagovornik, takođe polako, sada već pripoveda odakle je... Ako je iz nekog grada, on će reći i iz kog je dela tog grada, navešće ulicu, stranu ulice, nekada i broj zgrade, ima li u unutrašnjem dvorištu topola, ili je tamo samo jedna lipa orijaške krošnje, gde su u tom gradu najbolje pekare... Ako je sa sela, on će reći i naziv zaseoka, i koliko u tom zaseoku ima kuća i duša, i ispod koje je planine, i čime su se njegovi bavili od starine, u blizini kog je manastira njegovo imanje, kraj koje reke, a onda i to da li je više ili niže mosta... Neočekivano mnogo podataka dodatno zbunjuju pisca. Sada mu se čini da čovek ili žena samo što mu ne kažu: sram te bilo, kako to da me ne prepoznaješ.
Sledi pitanje: zna li pisac gde je narečena kuća, selo, grad? Ako pisac potvrdi, sagovornik će začkiljiti, kao da ceni da li pisac govori istinu. Pa će se osmehnuti. Široko. Ovim kao da je ispunjena svrha dolaska na književno veče. Ako pak pisac kaže da ne zna, da nikada nije bio u tom kraju Srbije, sagovornik će ga pogledati tužno, razočarano, neki put i s prezrenjem. Pa će skupiti usne. Stegnuti ih grčevito.
Bilo kako bilo, razgovor se obično završava time što čovek ili žena kažu koliko dugo žive u inostranstvu, šta su sve stekli, kada su poslednji put bili u rodnom kraju. Uvek s bolom u glasu. Nekada im uspe da polako, naglašavajući reči, dodaju i kako im je veoma drago što je pisac tu, oni nisu čitali, ali su došli da čuju nešto na našem jeziku... A onda se uvek pojavi neko treći, brži i vičniji sličnim skupovima, povlači pisca na stranu... Maločašnji sagovornik odstupa. Kada ga pisac ponovo potraži pogledom, on je već nestao.
Dešava se da su na književnoj večeri ili kakvom literarnom skupu u inostranstvu prisutni i takvi ljudi. Zapravo su došli da piscu kažu kako se zovu i odakle su. Zapravo su došli da im na tako nešto ne bude uzvraćeno ovdašnjim pitanjima: kako ste ono rekli, a čije je to ime i prezime, a je li to jedna od onih država koje su nastale posle raspada, a gde je to, taj vaš grad, to vaše selo? Ako iko zna, pisac bi morao da zna. Ako pak ne zna, saznaće te večeri. Možda će o tome i pisati. Staviti sve u priču. Možda će, kasnije, tu priču i prevesti. Znaće se onda i ovde ono što je kod nas znano svakom detetu.
Pisac, akademik SANU