Ono što je znano svakom detetu

29. 11. 2015. 10:05

(Илустрација Новица Коцић)

Če­sto se de­ša­va da na knji­žev­noj ve­če­ri ili ka­kvom li­te­rar­nom sku­pu u ino­stran­stvu bu­du pri­sut­ni i na­ši lju­di. Ne­ki, po pra­vi­lu mla­đi, i ina­če do­la­ze na slič­ne pro­gra­me. Ne­ki sta­ri­ji su ne­ka­da dav­no ne­što či­ta­li. Ne­ki su sa­mo kao kroz ma­glu ču­li za na­gra­du, na­slov knji­ge. Ima i onih ko­ji po­ve­du ta­mo­šnjeg pri­ja­te­lja ili pri­ja­te­lji­cu, jer za po­nos je to što u nji­ho­vom no­vom gra­du go­stu­je pi­sac iz Sr­bi­je. Me­đu­tim, de­ša­va se da knji­žev­noj ve­če­ri u ino­stran­stvu po­vre­me­no pri­su­stvu­ju i na­ši lju­di či­je raz­lo­ge do­la­ska ni­je mo­gu­će na­mah do­ku­či­ti. 
 
Isti­na, po­sto­je na­či­ni da se ta­kvi pre­po­zna­ju. Oni se to­kom ve­če­ri uvek iz­no­va, ka­da pi­sac ima reč, dva pu­ta ču­de, dva pu­ta se sme­ju, dva pu­ta po­tvr­đu­ju gla­vom, i to­me slič­no, a ne­ka­da čak i dva pu­ta apla­u­di­ra­ju. Pr­vi put ka­da pi­sac ne­što ka­že na srp­skom je­zi­ku, a dru­gi put ka­da pre­vo­di­lac pre­ve­de isto. Ta­kve lju­de iz­dva­ja i to što sve na­bro­ja­no ra­de ve­o­ma na­gla­še­no. Za­to što že­le da na­stup nji­ho­vog ze­mlja­ka po­što-po­to uspe. Ali, i za­to da stran­ci­ma, sa ko­ji­ma ko zna od ka­da ži­ve, po­ru­če – ka­ko su, eto, i oni ka­dri da ne­ka­da ne­što bo­lje od njih raz­u­me­ju. 
 
Ipak, ovo ni­je sve. Po za­vr­šet­ku pro­gra­ma, ako se pa­žlji­vo gle­da, pri­met­no je da ti i ta­kvi na­ši lju­di me­nja­ju ras­po­lo­že­nje. Sti­dlji­vo sto­je po stra­ni. Pri­met­no je da onom ća­ska­nju po­sle knji­žev­ne ve­če­ri ni­su vič­ni. Po­nu­đe­no pi­će ne­će uze­ti, jer sma­tra­ju da nji­ma ta­ko ne­što ne pri­pa­da. Za­pra­vo, u ve­ći­ni slu­ča­je­va oni ni­ka­da ra­ni­je ni­su ni pri­su­stvo­va­li knji­žev­nom pro­gra­mu, slič­noj tri­bi­ni. Do­šli su sa­mi, ne­ma­ju s kim da po­raz­go­va­ra­ju, ali bi da s pi­scem raz­me­ne reč-dve, pa če­ka­ju, vre­ba­ju tre­nu­tak ka­da on ni­je okru­žen dru­gim lju­di­ma, ka­da ni­je, ka­ko im se či­ni, za­u­zet va­žnim raz­go­vo­ri­ma... Ne­ki put uop­šte ne sku­pe hra­brost i odu tu­žni. A ka­da pri­la­ze ru­ku pru­ža­ju još iz­da­le­ka, pa ka­da i pi­sac is­pru­ži ru­ku, oni se du­go ru­ku­ju, re­še­ni da pi­sca ne pu­ste dok mu ne ka­žu sve što su na­u­mi­li. Dlan im je, da­bo­me, ve­li­ki. Ili je ogru­beo. Od one su ge­ne­ra­ci­je ko­ja se ov­de ni­je ba­vi­la naj­fi­ni­jim po­slo­vi­ma. Da se pri­me­ti­ti: mu­škar­ce ste­že kra­va­ta, ret­ko je no­se; že­ne su ma­lo ne­si­gur­ne u tim ci­pe­la­ma po­vi­še­nih pot­pe­ti­ca...  
 
U jed­nom tre­nut­ku ru­ku ipak pu­šta­ju. Za­pra­vo, ru­ku pi­sca pu­šta­ju tek po­što su dva pu­ta iz­re­kli ime i pre­zi­me. Dru­gi put, da po­tvr­de, uvek po­la­ko, sri­ču­ći slo­go­ve. Ova­kav na­čin iz­go­vo­ra obič­no zbu­ni pi­sca. On mi­sli da tog čo­ve­ka ili že­nu zna, ili bi mo­rao da zna, jer za­što bi ne­ko to­li­ko na­gla­ša­vao ka­ko se zo­ve. Isti ose­ćaj zbu­nje­no­sti tra­je i dok sa­go­vor­nik, ta­ko­đe po­la­ko, sa­da već pri­po­ve­da oda­kle je... Ako je iz ne­kog gra­da, on će re­ći i iz kog je de­la tog gra­da, na­ve­šće uli­cu, stra­nu uli­ce, ne­ka­da i broj zgra­de, ima li u unu­tra­šnjem dvo­ri­štu to­po­la, ili je ta­mo sa­mo jed­na li­pa ori­ja­ške kro­šnje, gde su u tom gra­du naj­bo­lje pe­ka­re... Ako je sa se­la, on će re­ći i na­ziv za­se­o­ka, i ko­li­ko u tom za­se­o­ku ima ku­ća i du­ša, i is­pod ko­je je pla­ni­ne, i či­me su se nje­go­vi ba­vi­li od sta­ri­ne, u bli­zi­ni kog je ma­na­sti­ra nje­go­vo ima­nje, kraj ko­je re­ke, a on­da i to da li je vi­še ili ni­že mo­sta... Neo­če­ki­va­no mno­go po­da­ta­ka do­dat­no zbu­nju­ju pi­sca. Sa­da mu se či­ni da čo­vek ili že­na sa­mo što mu ne ka­žu: sram te bi­lo, ka­ko to da me ne pre­po­zna­ješ. 
 
Sle­di pi­ta­nje: zna li pi­sac gde je na­re­če­na ku­ća, se­lo, grad? Ako pi­sac po­tvr­di, sa­go­vor­nik će za­čki­lji­ti, kao da ce­ni da li pi­sac go­vo­ri isti­nu. Pa će se osmeh­nu­ti. Ši­ro­ko. Ovim kao da je is­pu­nje­na svr­ha do­la­ska na knji­žev­no ve­če. Ako pak pi­sac ka­že da ne zna, da ni­ka­da ni­je bio u tom kra­ju Sr­bi­je, sa­go­vor­nik će ga po­gle­da­ti tu­žno, raz­o­ča­ra­no, ne­ki put i s pre­zre­njem. Pa će sku­pi­ti usne. Steg­nu­ti ih gr­če­vi­to. 
 
Bi­lo ka­ko bi­lo, raz­go­vor se obič­no za­vr­ša­va ti­me što čo­vek ili že­na ka­žu ko­li­ko du­go ži­ve u ino­stran­stvu, šta su sve ste­kli, ka­da su po­sled­nji put bi­li u rod­nom kra­ju. Uvek s bo­lom u gla­su. Ne­ka­da im uspe da po­la­ko, na­gla­ša­va­ju­ći re­či, do­da­ju i ka­ko im je ve­o­ma dra­go što je pi­sac tu, oni ni­su či­ta­li, ali su do­šli da ču­ju ne­što na na­šem je­zi­ku... A on­da se uvek po­ja­vi ne­ko tre­ći, br­ži i vič­ni­ji slič­nim sku­po­vi­ma, po­vla­či pi­sca na stra­nu... Ma­lo­ča­šnji sa­go­vor­nik od­stu­pa. Ka­da ga pi­sac po­no­vo po­tra­ži po­gle­dom, on je već ne­stao.
De­ša­va se da su na knji­žev­noj ve­če­ri ili ka­kvom li­te­rar­nom sku­pu u ino­stran­stvu pri­sut­ni i ta­kvi lju­di. Za­pra­vo su do­šli da pi­scu ka­žu ka­ko se zo­vu i oda­kle su. Za­pra­vo su do­šli da im na ta­ko ne­što ne bu­de uz­vra­će­no ov­da­šnjim pi­ta­nji­ma: ka­ko ste ono re­kli, a či­je je to ime i pre­zi­me, a je li to jed­na od onih dr­ža­va ko­je su na­sta­le po­sle ras­pa­da, a gde je to, taj vaš grad, to va­še se­lo? Ako iko zna, pi­sac bi mo­rao da zna. Ako pak ne zna, sa­zna­će te ve­če­ri. Mo­žda će o to­me i pi­sa­ti. Sta­vi­ti sve u pri­ču. Mo­žda će, ka­sni­je, tu pri­ču i pre­ve­sti. Zna­će se on­da i ov­de ono što je kod nas zna­no sva­kom de­te­tu.
 
Pi­sac, aka­de­mik SA­NU