Jeste da smo na Balkanu, ali imamo i svoje
Дарко Новаковић/ВИШЊИЦА
Međutim, ozbiljne probleme pravi ovakav prezent kad se nadmeće sa infinitivom u građenju glagolskog oblika futura prvog. A danas je tako na celokupnom srpskom jezičkom prostoru – istina više na njegovom istočnom delu, tako da se pravilan oblik futura prvog već retko može i čuti i pročitati: Lepa jesen će da potraje do kraja meseca; Sve će da uradi samo da se za njega čuje; Ko će da podnese tolika poskupljenja? Da li će Politika da objavi tu vest? I odmah da kažemo – rasprostranjenost pojave nije razlog da joj se dozvoli upotreba u književnom jeziku. Naše gramatike beleže takvu formu futura prvog, neke imaju i izvesnog razumevanja za nju, druge – novijeg datuma – odriču joj status u književnom jeziku. Postavlja se pitanje da li se ovaj oblik može prihvatiti u književnom (standardnom) srpskom jeziku na osnovu nesporne činjenice da je vrlo raširen u jezičkoj praksi. I odgovor je – negativan. Rasprostranjenost nije glavni kriterijum za priznavanje nekoj pojavi statusa u standardnom jeziku. Nad tim kriterijumom imaju prednost kriterijumi sistemnosti i svrsishodnosti. Pa, kad je reč o sistemnosti – ovako formiran oblik futura prvog je u suprotnosti sa unutrašnjim pravilima srpskog jezika, sa njegovom unutrašnjom gramatikom. Naime, u srpskom jeziku glagolski oblici se grade od jednog punoznačnog glagola i s njim može doći još pomoćni glagol: npr. od raditi je prezent radim, perfekat radio sam, futur prvi ću raditi/radiću, itd. Futur prvi građen s prezentom u sebe uključuje i veznik da, što je u suprotnosti s pravilom da se srpski glagolski oblici grade isključivo od glagola; od punoznačnih glagola, neki i od pomoćnog glagola s punoznačnim. Nije ni to jedino odudaranje od pravila građenja glagolskih oblika, ali je dovoljno da isključuje mogućnost da ta konstrukcija bude prihvaćena u književnom jeziku. Što se tiče principa svrsishodnosti, ni on ne dozvoljava ovakvu konstrukciju u književnom jeziku. Prvo, tom konstrukcijom se ne dobija nikakva korist za književni jezik, ne donosi nikakvu značenjsku razliku. Čak se ne može obrazovati od svih glagola: od modalnih – ne može se reći ja ću da mogu. Nasuprot tome, ova konstrukcija donosi štetu: kad je predikat u odričnom obliku, dovodi do nemogućnosti pravljenja razlike između futra prvog: ja neću raditi i prezenta s modalnim glagolom htjeti (modalni glagoli, rekli smo, traže dopunu u drugom glagolu): ja neću da radim. Sasvim su različite rečenice: Novak neće da se odmara posle pobede na ovome turniru i Novak se neće odmarati posle pobede na ovome turniru. U prvoj se informišemo da nema u sadašnjosti volje za odmaranjem; u drugoj – da neće biti odmaranja u budućnosti.
Dakle, oblik futura prvog sa prezentom umesto infinitiva u njegovom sastavu ne može se prihvatiti u književnom jeziku iz krupnih razloga i zato ga naši čitaoci moraju potpuno isključiti, bez obzira na to što tako čitaju i slušaju svakodnevno. Isključiti – taman da čuju da tako govore i pišu ministri i poslanici i profesori i predsednici vlade i države, možda i novinari. Jer, to još nije razlog da se ne poštuje norma književnog jezika ili da se ona menja; to samo govori koliko je snažan pritisak ovog balkanizma. U nedavno objavljenoj „Normativnoj gramatici srpskog“ jezika kaže se da je ovaj oblik svojstven razgovornom jeziku i usmenoj nezvaničnoj komunikaciji. Ovde bismo pojasnili da ovo nije preporuka za njegovu upotrebu, nego samo konstatacija da se tako građen oblik futura prvog upotrebljava u nezvaničnim i familijarnim komuniukacijama. Treba izbegavati njegovu upotrebu i u takvim vidovima komunikacije. Vidimo dokle nas je to dovelo. Jezička kultura je deo opšte kulture. Poštovanje norme književnog jezika je obaveza svih koji se služe srpskim jezikom, kao što je obavezno poštovanje pravila koja važe za druge vidove života. Ako nam je stalo do jasnoće, pravilonosti i lepote našeg jezika, to nam neće biti teško.
Institut za srpski jezik SANU