Kako govori naš narod

Gvozden Otašević

03. 12. 2015. 08:05

Дарко Новаковић/ВИШЊИЦА

Gri­go­ri­je Bo­žo­vić (1880–1945), vr­hun­sko pe­ro na­šeg li­sta, do­ku­men­ta­ri­stič­kom pro­zom ob­ja­vlji­va­nom na stra­ni­ca­ma „Po­li­ti­ke” za­vre­deo je čast da, tek na po­čet­ku ovog ve­ka do­du­še, bu­de uva­žen kao je­dan od naj­bo­ljih srp­skih knji­žev­ni­ka u pro­šlom. U tim tek­sto­vi­ma, štam­pa­nim iz­me­đu dva svet­ska ra­ta, red za re­dom ni­žu se dra­gu­lji na­rod­nog je­zi­ka i mu­dro­sti nje­go­ve. Ta­ko je na­vek, u no­vin­skim pri­po­ve­sti­ma, sa­ču­va­no je­zič­ko bla­go, da ne mi­ne i ne ne­sta­ne, da ne ustuk­ne pred obi­ča­ji­ma no­vog do­ba i tu­đi­ca­ma ko­je nas sa te­le­vi­zi­je pro­go­ne od zo­re ra­ne. Ka­kva je, re­ci­mo, „im­ple­men­ta­ci­ja” (bu­di­bok­sna­ma).
Elem, ka­ko je go­vo­rio naš na­rod pre sa­mo osam­de­set le­ta u pri­po­vet­ka­ma Bo­žo­vi­će­vim, ko­je re­či je on uvr­stio i sa­ču­vao, po­ho­de­ći Sta­ri Vlah, Sred­nje Po­li­mlje i Po­tar­je? Evo ne­kih: su­te­ska, stu­bli­na, buč­je, dre­hav, kri­va­ča, sko­ro­te­ča, slu­ta, ko­dža­ba­ša, ni­ko­go­vi­na, ne­vi­dov­no, pri­stav, pre­bol, rod­stve­nik, si­lav, gra­no­ve­sno, za­po­rož­je, ko­ta­lac, haj­tar, lon­dža, krup­nik, sta­rin­ci, su­sto­pi­ce, te­sli­mi­ti, kal­pi­ti… Ili, go­vor­ne uz­gre­di­ce: „Da­bog­da kla­njo na kr­me­ćoj ko­ži” (sta­ro­vla­ška kle­tva), „Ne zna mu se ni svet­ka ni pet­ka”, „Ne da­je ni bo­gu ko­la­ča ni ca­ru ha­ra­ča”, „Ako ću pra­vo, ne smi­jem od be­ga. Ako ću kri­vo, ne smi­jem od bo­ga.” (uz­vik čip­či­je – kme­ta – u do­ba Tu­ra­ka), „Ne zna ra­ki­ja šta ho­će ka­di­ja”, „Ni­kud maj­ci ni­ti k đe­ve­ri­ma”, „Od vi­na me no­ge bo­le, od ra­ki­je bo­lje ho­de”, „Ča­sno­ga mi kr­sta i če­ti­ri po­sta”, „I to bi im s ja­dom opro­sti­li, ali gr­đe ču­do za­po­če­še”. Ili po­re­đe­nja: „Go ko prst”, „Smr­znu­ti se ko bo­žić­ni kva­sac”.
Obi­čan svet ni da­nas ne be­ži od je­zgro­vi­tih stil­skih fi­gu­ra, me­ta­fo­ra i po­re­đe­nja, pa ih je i ovaj iz­ve­štač de­ce­ni­ja­ma be­le­žio, pro­la­ze­ći kroz gra­do­ve i se­la za­pad­ne Sr­bi­je. Ta­ko se u blo­ku na­šlo oko hi­lja­du iz­re­ka i mu­dro­li­ja ko­je na­rod ovog de­la re­pu­bli­ke ko­ri­sti i ta­ko ču­va od za­bo­ra­va, valj­da u inat sko­ro­je­vić­kim fra­za­ma, ko­je su pre­pla­vi­le je­zik na­šeg jav­nog ži­vo­ta.
Ta­ko se ov­de još ka­že ka­že da je ne­ko beo „ko va­šer­ski zu­bi”, da se bo­ri „ko ala s be­ri­će­tom” i „ko crv u ka­me­nu”, i bu­ni „ko ma­ga­rac u sva­to­vi­ma” ili je bu­šan „ko ci­gan­sko si­to”.
Da­nas se vo­li „ko ro­bi­jaš dr­ža­vu”, „ko voj­nik ne­de­lju”, „ko đur­đev­sko jag­nje”, „ko maj­ska ki­ša”, vi­si „ko pe­škir na šti­palj­ka­ma” ili „ko no­vi­ne na tra­fi­ci”. Ne­ko je ve­lik „ko ni­kad”, ili vi­sok „ko cr­kva”.  
Ne­volj­nik je go „ko pu­sti­nja”, gla­dan „ko lo­go­raš”, gle­da „ko si­ro­če pe­če­ni­cu” ili gu­sti­ra „ko ci­gan­če ra­tluk”, a ne­ja­ke žen­ske gru­di su „ko ko­len­ce od dživ­dža­na”.
Dre­ma se „ko ću­ran na du­du” ili „ža­ba na lo­kva­nju”, dan­gu­bi „ko ža­ba na dnu bu­na­ra”, drh­ti „ko ko­vač­ki meh” ili „ko miš na ma­i­ji”, a ne­ko je da­lek „ko sto ko­na­ka”.
Za onog ko žu­ri ka­že se „ko da no­si te­le­gram” ili „ko da je ro­đen u sed­mom me­se­cu”, dru­gi je že­ljan „ko si­ro­če no­vih opa­na­ka”, za­pu­šten „ko za­dru­žna nji­va”, za­lju­bljen „ko ker u ko­ske”, za­le­pljen „ko ma­ho­vi­na za će­ra­mi­du” ili je za­mr­sio „ko mo­mak na pro­še­vi­ni”. Za­ku­va­lo je „ko u tur­skom su­du”, a to je ne­ko za­pam­tio „ko ma­ga­rac uz­br­di­cu”.
Iz­le­ža­va­ti se mo­že „ko ćur­ka na pod­var­ku”, iz­da­ti „ko be­kri­ju no­ge”, iz­dr­lji­ti se „ko bu­lji­na na pra­znom sa­la­šu”, iz­be­či­ti se „ko vam­pir na be­li luk”, ig­no­ri­sa­ti „ko vra­na ske­le­dži­ju” i iz­ne­ve­ri­ti „ko tu­pa sa­blja”.
Ako je ne­što kri­vo on­da je to „ko put za Gu­ču”, bak­suz ku­ka „ko ku­ka­vi­ca na pu­noj tre­šnji”, lo­pov kri­je „ko li­si­ca br­log” a ne­jak kle­ca „ko stoč­na va­ga”.
Lu­ta se „ko ne­kr­šte­na du­ša” ili „ko je­se­nji oblak”, lu­pa „ko zad­nji­ca po sa­ma­ru”, dok se za na­o­či­te ka­že da su le­pi „ko va­ro­ško lu­če” ili „ko tek otvo­re­na te­gla sa slat­kim”. Kad sve lju­lja on­da je to „ko na mla­doj ne­de­lji”, a ko­me je ne­pra­vo ljut je „ko ker u fa­bri­ci rat­kap­ni”.
Za ma­log se ka­že „ko da je ga­jen pod lon­cem” ili da je „ko mra­vlji no­kat”. Ne­ko se mu­či „ko đa­vo u cr­kvi”, mi­ri­še „ko li­va­da iz de­tinj­stva”, mr­šav je „ko da igra u en­gle­skoj li­gi” ili „ko ru­ska ba­le­ri­na”.
Na­vu­ći se mo­že „ko re­grut šaj­ka­ču”, na­pi­ti „ko svi­nja za no­vo­sad­ski sa­jam”, na­je­sti „ko čvo­rak pše­ni­ce”, na­va­li­ti „ko smrt na ba­bu” i ne­do­sta­ja­ti „ko mač­ki pi­dža­ma”.
Osu­še­ni je „ko ba­ka­lar”, ozbi­ljan „ko kon­tro­lor le­ta”, omi­ljen „ko bog u ko­mu­ni­zmu”, oki­ćen „ko dr­žav­ni pra­znik”, ote­kao „ko krof­na” ili „ko pče­lar­ski pri­prav­nik”.
Pro­pa­sti se da i „ko miš u gvo­žđa­ri”, pre­go­re­ti „ko si­ja­li­ca”, pa­sti „ko tić iz gne­zda”, pru­ži­ti „ko pop ru­ku”, pro­me­ta­ti se „ko si­ro­ma kroz po­nja­ve” i bi­ti pi­jan „ko noć u Al­ba­ni­ji”.
Za ru­žnog se ve­li da je „ko cr­tež đa­ka pr­va­ka”, „ko đa­vo iz Ta­sma­ni­je”, „ko od­ron” ili „ko da je pro­šao bi­ci­klom kroz vr­zi­nu”. Sreć­nik se ose­ća „ko pe­vac na pro­šću”, sam je „ko duh”, suv „ko ulo­žak za he­mij­sku”, si­gu­ran „ ko tru­la da­ska” ili „sla­ni­na pod mač­ko­vom gla­vom”, a ru­žno je sre­sti se „ko vra­bac i olu­ja”.
Tr­pa se „ko u gla­sač­ku ku­ti­ju”, te­sno je „ko pi­ja­nom so­kak”, ne­ko te­ra „ko đa­vo gre­šnu du­šu” ili je tu­žan „ko ja­rac is­pod bri­tve” i te­žak „ko oku­pa­ci­ja” ili „ko ka­plar­ski ša­mar”, tr­pi „ko Ci­gov konj”, a to­le­ran­tan je „ko Ne­ron”.
Uda­ra­ti se mo­že „ko ovan u kri­vu šlji­vu”, upa­sti „ko pi­jan u me­ha­nu”, uma­ka­ti „ko u bo­ja­džij­ski ćup”, bi­ti ugo­jen „ko ker Mi­la­na ka­sa­pi­na” i ukru­ćen „ko mla­da na vi­đe­nju”, uz­ja­ha­ti „ko ve­šti­ca me­tlu” i upa­sti „ko pa­lac u su­pu”.
Ne­što je hlad­no „ko kur­vi­no sr­ce” ili „ko ita­li­jan­ske plo­či­ce”, cr­no „ko mrak na ta­va­nu”, cvr­či „ko ušti­pak u vre­loj ma­sti”, ce­di se „ko miš iz ra­so­la” i cup­ka „ko vra­bac po ko­no­plja­ku”.
Čist je „ko pu­šča­na cev” ili „ko is­po­ved”, ču­van „ko Ti­to”, a če­ka­li­ca če­ka „ko Bu­ga­rin rat”.
Na­po­slet­ku: šu­palj „ko cr­kve­no zvo­no”, ša­pu­će „ko da je na mi­ra­zu”, ši­šti „ko eks­pres lo­nac” i šu­nja se „ko šva­ler”.