Dogovorno spasavanje planete

Milan Mišić

08. 12. 2015. 08:15

Париз је 100 одсто обновљив: људски ланац недалеко од Ајфелове куле (Фото Ројтерс)

Broj­ke su bru­tal­ne i do­slov­no ih ose­ća­mo na sop­stve­noj ko­ži: ova go­di­na bi­će naj­to­pli­ja od 1880, od ka­da se vo­di svet­ski re­gi­star kli­mat­skih po­da­ta­ka, sa­op­šti­le su Uje­di­nje­ne na­ci­je.
To zna­či da će 2015. nad­ma­ši­ti kli­mat­ski re­kord, me­ren broj­kom pro­seč­ne tem­pe­ra­tu­re, ko­ji je za­be­le­žen – 2014. 

Pla­ne­ta se ne­po­re­ci­vo za­gre­va: sva­ka go­di­na u po­sled­njoj de­ce­ni­ji bi­la je to­pli­ja od sva­ke go­di­ne iz pro­šlog ve­ka. A ma­te­ma­ti­ka o to­me šta tre­ba ura­di­ti da bi se za­u­sta­vi­lo glo­bal­no pre­gre­va­nje – da pro­seč­na tem­pe­ra­tu­ra do kra­ja ovog ve­ka ne po­ra­ste za vi­še od dva ste­pe­na u od­no­su na pro­sek iz pre­in­du­strij­skog do­ba – sve je kom­pli­ko­va­ni­ja.

Your browser doesn’t support video.
Please download the file: video/youtube

Je­dan ste­pen po­ra­sta već je do­stig­nut, a ka­ko stva­ri u ovom mo­men­tu sto­je, do gra­ni­ce od dva ste­pe­na – po­sle ko­je, ka­ko po­ru­ču­ju na­uč­ni­ci, na­stu­pa­ju ka­ta­stro­fal­ne po­sle­di­ce: dra­ma­tič­ne su­še, pu­sto­šne po­pla­ve, uče­sta­li ura­ga­ni i po­rast ni­voa mo­ra – mo­glo bi da se stig­ne već za tri de­ce­ni­je, dok bi ko­na­čan re­zul­tat na kra­ju ovog ve­ka mo­gao da bu­de za­i­sta pre­gre­ja­na pla­ne­ta, s pro­seč­nom tem­pe­ra­tu­rom vi­šom za oko pet ste­pe­ni.

Ove alar­mant­ne broj­ke, ko­je ma­hom po­ti­ču iz sa­op­šte­nja UN, po­zna­te su od­ra­ni­je, ali su glo­bal­noj jav­no­sti po­no­vo pre­do­če­ne uoči 21. Kon­fe­ren­ci­je za­in­te­re­so­va­nih par­ti­ja, ka­ko se zva­nič­no zo­ve kli­mat­ska kon­fe­ren­ci­ja otvo­re­na po­sled­njeg da­na no­vem­bra u pred­gra­đu Pa­ri­za, sa de­le­ga­ci­ja­ma sko­ro 200 dr­ža­va, i oče­ki­va­nji­ma da će do kra­ja ove ne­de­lje – za­ve­sa se spu­šta u pe­tak – po­sti­ći no­vi kli­mat­ski do­go­vor.

Sa­mit po­sled­nje šan­se

Ko­li­ko su stvar­ni iz­gle­di da se ovog pu­ta po­stig­ne de­lo­tvo­ran i oba­ve­zu­ju­ći pla­ne­tar­ni kon­sen­zus o sma­nji­va­nju emi­si­je in­du­strij­skih ga­so­va – ugljen-di­ok­si­da, pre sve­ga – ko­ji, pra­ve­ći pla­ne­tar­ni sta­kle­nik, do­pri­no­se glo­bal­nom za­gre­va­nju? Svet je s re­al­no­šću kli­mat­skih pro­me­na su­o­čen još po­čet­kom osam­de­se­tih go­di­na 20. ve­ka. Od ta­da je odr­ža­no 20 ve­li­kih sku­po­va sa ovom te­mom (onaj u Kjo­tu iz 1997. i Ko­pen­ha­ge­nu 2009. bi­li su glav­ni), ali nji­hov re­zul­tat do­sad su uglav­nom krup­ne re­či i skrom­na de­la.

Glav­ni pro­blem je po­li­tič­ka re­al­nost: od da­na­šnjih li­de­ra oče­ku­je se da do­no­se ne­po­pu­lar­ne i eko­nom­ski sku­pe od­lu­ke za­rad do­bro­bi­ti bu­du­ćih ge­ne­ra­ci­ja. Kon­kret­no, kli­mat­ska kri­za bi­će na vr­hun­cu u za­vr­šni­ci ovog ve­ka, ka­da po­li­ti­ča­ra ko­ji da­nas o njoj od­lu­ču­ju ne­će bi­ti.

Your browser doesn’t support video.
Please download the file: video/youtube

Stva­ri su u tom po­gle­du isto­vre­me­no i kom­pli­ko­va­ne i jed­no­stav­ne: pro­blem je­ste glo­bal­ni, ali re­še­nja za­vi­se od sa­mo ne­ko­li­ko ključ­nih ak­te­ra, naj­ve­ćih za­ga­đi­va­ča, ko­ji od­re­đu­ju tren­do­ve. Osta­li su sa­mo sled­be­ni­ci. 

Po­što je naj­ve­ći deo po­sla oba­vljen pre po­čet­ka kon­fe­ren­ci­je, u Pa­ri­zu se sa­da sa­mo usa­gla­ša­va­ju de­ta­lji, ka­ko bi spo­ra­zum bio po­li­tič­ki pri­hva­tljiv i teh­no­lo­ški spro­vo­div. Što se ti­če nje­go­ve „prav­ne oba­ve­zno­sti”, ona će bi­ti pred­met iz­ve­snih „akro­ba­ci­ja sa for­mu­la­ci­ja­ma”: zbog ot­po­ra re­pu­bli­ka­na­ca u Kon­gre­su, Oba­ma pred­sto­je­ći pa­ri­ski do­go­vor svo­jim za­ko­no­dav­ci­ma ne mo­že da „pro­da” kao „me­đu­na­rod­ni spo­ra­zum”. Re­zul­tat će bi­ti na ne­ki na­čin oba­ve­zu­ju­ća glo­bal­na sa­gla­snost u do­ku­men­tu ko­ji ne­će bi­ti i for­mal­ni „ugo­vor”.

Ako se ova zač­ko­lji­ca sta­vi na stra­nu, pa­ri­ski skup pro­ti­če s mno­go ve­ćom do­zom op­ti­mi­zma od ko­pen­ha­gen­skog. Pre­kret­ni­cu u ovom po­gle­du do­neo je lanj­ski do­go­vor pred­sed­ni­ka SAD i Ki­ne Ba­ra­ka Oba­me i Si Đin­pin­ga da ra­di­kal­no pro­me­ne svo­je kli­mat­ske po­li­ti­ke ti­me što su se, kao li­de­ri dva naj­ve­ća za­ga­đi­va­ča (Ki­na je naj­ve­ći, Ame­ri­ka od­mah do nje), opre­de­li­li za prin­cip ra­di­kal­nih ogra­ni­če­nja: SAD su se oba­ve­za­le da će do 2030. svo­ju emi­si­ju štet­nih ga­so­va sma­nji­ti za vi­še od če­tvr­ti­ne, a Ki­na da će svo­ju po­če­ti da se sma­nju­je po­sle tog da­tu­ma.
To je sva­ka­ko iz­u­ze­tan po­mak, s ob­zi­rom na to da su Oba­mi­ni pret­hod­ni­ci od­bi­ja­li da pri­me­ne ra­ni­je kli­mat­ske pro­to­ko­le, dok je Ki­na in­si­sti­ra­la na „kli­mat­skoj prav­di”: na pra­vu da se raz­vi­ja ko­ri­ste­ći fo­sil­na go­ri­va, ko­ja su bi­la glav­ni po­gon i za­pad­ne in­du­strij­ske re­vo­lu­ci­je. 

Su­šti­na pa­ri­skih pre­go­vo­ra je­ste – ka­ko ras­po­de­li­ti glo­bal­ni ra­čun za sma­nji­va­nje emi­si­je in­du­strij­skih ga­so­va? Na pret­hod­nim sa­mi­ti­ma raz­vi­je­ne eko­no­mi­je pri­hva­ti­le su oba­ve­zu da ze­mlje u raz­vo­ju u tran­zi­ci­ji ka či­sti­jim iz­vo­ri­ma ener­gi­je po­ma­žu sa 100 mi­li­jar­di do­la­ra go­di­šnje do 2020, ali od to­ga se mu­ko­trp­no ostva­ru­je tek ne­gde oko 60 od­sto. Pa ipak, tra­di­ci­o­nal­ni jaz iz­me­đu glo­bal­nog Se­ve­ra i Ju­ga oko od­go­vor­no­sti za sa­da­šnje sta­nje i pod­mi­ri­va­nja ra­ču­na za nje­go­vo sa­ni­ra­nje, ovog pu­ta je ne­što ma­nji, pre sve­ga zbog ne­kih teh­no­lo­ških i ener­get­skih tren­do­va.
„Ono što je pre šest go­di­na u Ko­pen­ha­ge­nu iz­gle­da­lo ne­mo­gu­će, sa­da je iz­vo­dlji­vo”, kon­sta­to­vao je ener­get­ski eks­pert Mark Le­vin, autor iz­ve­šta­ja o fi­nan­sij­skim aspek­ti­ma kli­mat­skih pro­me­na ura­đe­nog za mul­ti­na­ci­o­nal­ni ban­kar­ski si­stem „Ber­kli”. „Pro­seč­na ce­na so­lar­ne ener­gi­je na glo­bal­nom ni­vou, ko­ja je 2010. bi­la 400 do­la­ra po me­ga­vat-sa­tu, u 2014. je pa­la na 130, dok se da­nas, na naj­bo­ljim lo­ka­ci­ja­ma, do­bi­ja i za ma­nje od 60 do­la­ra.”

Po Le­vi­nu, oče­ki­van je – mo­žda već u idu­ćih pet go­di­na – ne­ki no­vi teh­no­lo­ški pro­boj u ovoj obla­sti, što bi da­lo ve­li­ki pod­sti­caj tr­ži­šnim me­ha­ni­zmi­ma i do­ve­lo do du­go oče­ki­va­nog pre­o­kre­ta sa fo­sil­nih na pro­fi­ta­bil­ne ob­no­vlji­ve iz­vo­re ener­gi­je.

Fak­tor In­di­ja

Po­red SAD i Ki­ne, pre­o­bra­će­ni­ka u bor­bi za hla­đe­nje pla­ne­te, tre­ći ključ­ni ak­ter u Pa­ri­zu je In­di­ja. S do­brim raz­lo­gom: ona je da­nas naj­br­že­ra­stu­ća ve­li­ka eko­no­mi­ja i na pu­tu je da u sle­de­ćih se­dam go­di­na svrg­ne Ki­nu s tro­na naj­mno­go­ljud­ni­je na­ci­je. Naj­ve­ća svet­ska eko­no­mi­ja mo­gla bi da po­sta­ne oko 2050.

In­di­ja u svo­jim ener­get­skim pla­no­vi­ma pred­vi­đa znat­no po­ve­ća­nje so­lar­nih i ve­tro par­ko­va, ali i enorm­no po­ve­ća­nje bro­ja svo­jih ter­mo­e­lek­tra­na, s po­go­nom na jef­tin (i eko­lo­ški pr­ljav) ugalj. Reč je, na­i­me, o ze­mlji s ve­li­kim ne­skla­dom iz­me­đu ener­get­skih ka­pa­ci­te­ta i po­tre­ba: oko 300 mi­li­o­na (od da­nas 1,25 mi­li­jar­di) In­di­ja­ca još ne­ma pri­stup elek­trič­noj ener­gi­ji.
In­dij­ske po­tre­be za stru­jom udvo­stru­či­će se u sle­de­ćih 15 go­di­na: da bi na­pre­do­va­la, ona to­me mo­ra da iza­đe u su­sret. Pre­mi­jer Na­ren­dra Mo­di obe­lo­da­nio je pla­no­ve da do 2022. u po­go­nu bu­du so­lar­ni ge­ne­ra­to­ri ka­pa­ci­te­ta od 100 gi­ga­va­ti (ali i 445 no­vih ter­mo­cen­tra­la s po­go­nom na ugalj, po­vrh 145, ko­li­ko je u po­go­nu da­nas, obez­be­đu­ju­ći dve tre­ći­ne do­ma­će stru­je).
Mo­di pri­tom iz­ja­vlju­je da je spre­man da bu­de u glo­bal­noj ko­a­li­ci­ji za za­u­sta­vlja­nje kli­mat­skih pro­me­na, ali isto­vre­me­no sma­tra da In­di­ja mo­ra da po­ve­ća po­tro­šnju uglja i ti­me svo­ju emi­si­ju štet­nih ga­so­va – ili da joj se pla­ti da ubr­za svo­ju tran­zi­ci­ju ka či­stoj ener­gi­ji. Pro­seč­ni Ame­ri­ka­nac, uosta­lom, svo­jim sti­lom ži­vo­ta pla­ne­tu za­ga­đu­je de­set pu­ta vi­še od pro­seč­nog In­dij­ca.

Du­go opra­šta­nje od uglja

Jed­na od ve­o­ma va­žnih ve­sti emi­to­va­nih uoči pa­ri­ske kon­fe­ren­ci­je (18. no­vem­bra) bio je spo­ra­zum OECD o ogra­ni­ča­va­nju – i u kraj­njem is­ho­du pot­pu­nom ob­u­sta­vlja­nju – kre­di­ti­ra­nja iz­grad­nje ter­mo­cen­tra­la na ugalj u ze­mlja­ma iz­van ovog klu­ba raz­vi­je­nih. Spo­ra­zum će stu­pi­ti na sna­gu po­čet­kom 2017, s ne­kim iz­u­ze­ci­ma, kao što su ter­mo­cen­tra­le u naj­si­ro­ma­šni­jim ze­mlja­ma.
Ovo je po­tvr­di­lo već za­pa­že­ni trend „de­u­glje­ni­za­ci­je” i sma­nji­va­nja ulo­ge go­ri­va ko­je je bi­lo (i na mno­go me­sta osta­lo) glav­ni ener­gent in­du­strij­ske ere. Šta vi­še, ugalj je, ako je ve­ro­va­ti me­dij­skim iz­ve­šta­ji­ma, „go­ri­vo ko­je iz­u­mi­re”.

Your browser doesn’t support video.
Please download the file: video/youtube

U pri­log to­me ide još ne­ko­li­ko či­nje­ni­ca: Ne­mač­ka je po­čet­kom ju­la ob­ja­vi­la da će kon­zer­vi­ra­ti pet svo­jih naj­ve­ćih ter­mo­cen­tra­la na mr­ki ugalj, ka­ko bi do 2020. ostva­ri­la svo­je kli­mat­ske ci­lje­ve.
U SAD, ber­zan­ska vred­nost naj­ve­ćih pro­iz­vo­đa­ča uglja opa­la je sa 22 mi­li­jar­de do­la­ra, ko­li­ko je iz­no­si­la pre pet go­di­na, na jed­nu mi­li­jar­du da­nas. Udeo uglja u ame­rič­koj pro­iz­vod­nji stru­je ta­ko­đe je sma­njen sa 50 od­sto u 2005, na 36 od­sto da­nas.

Ali ve­sti o iz­u­mi­ra­nju uglja su, što bi re­kao Mark Tven, pre­u­ra­nje­ne. Na­su­prot na­ve­de­nim po­da­ci­ma su i broj­ke da je pet od se­dam naj­ve­ćih eko­no­mi­ja iz gru­pe G-7 – Bri­ta­ni­ja, Ne­mač­ka, Ita­li­ja, Ja­pan i Fran­cu­ska – u 2013. za­jed­no sa­go­re­lo vi­še uglja ne­go 2009, ka­da su u Ko­pen­ha­ge­nu po­sta­vlje­ni no­vi kli­mat­ski ci­lje­vi. 

No­ve ter­mo­cen­tra­le na ugalj gra­de se i u Tur­skoj, Vi­jet­na­mu, In­do­ne­zi­ji, Polj­skoj (gde se 70 od­sto do­ma­ćin­sta­va još gre­je na ugalj) i na Bal­ka­nu, dok glo­bal­no, ugalj i da­lje da­je sko­ro tre­ći­nu (29 od­sto) glo­bal­ne ener­gi­je, a u svet­skoj elek­tri­ci uče­stvu­je sa 41 od­sto. Trend sma­nji­va­nja in­ve­sti­ci­ja u po­go­ne s ovim ener­gen­tom je, me­đu­tim, po­sto­jan.

Ne­am­bi­ci­o­zni Bal­kan

Ka­ko se u glo­bal­noj bor­bi za „hla­đe­nje pla­ne­te” – za­u­sta­vlja­nje glo­bal­nog za­gre­va­nja – po­na­ša naš re­gi­on? Ne­am­bi­ci­o­zno, oce­nju­je Ven­del Trio, di­rek­tor mre­že za kli­mat­sko de­lo­va­nje u Evro­pi, u ne­dav­nom in­ter­vjuu saj­tu „Euro ak­tiv”. Po nje­mu, „ve­ći­na do­pri­no­sa bal­kan­skih ze­ma­lja je neo­d­go­va­ra­ju­ća”, a kad je reč o pod­ne­tim pla­no­vi­ma za sma­nje­nje emi­si­je štet­nih ga­so­va, naj­vi­še ga za­bri­nja­va „ne­do­sta­tak am­bi­ci­je”: ve­ći­na ci­lje­va za­pra­vo pred­vi­đa po­ve­ća­nje emi­si­je do 2030. go­di­ne u po­re­đe­nju sa sa­da­šnjom”.

Do­da­je me­đu­tim da je po­zi­tiv­no što je „ve­ći­na ze­ma­lja osta­vi­la pro­stor za re­vi­di­ra­nje do­pri­no­sa pre 2020. go­di­ne, što će bi­ti dra­go­ce­na mo­guć­nost da po­ve­ća­ju kli­mat­ske oba­ve­ze. To je slu­čaj i sa Sr­bi­jom, ko­ja bi u Na­ci­o­nal­noj kli­mat­skoj stra­te­gi­ji, či­je se do­no­še­nje oče­ku­je, tre­ba­lo da pred­vi­di po­drob­nu re­vi­zi­ju kli­mat­skih ci­lje­va naj­ka­sni­je do 2018”.