Dogovorno spasavanje planete
Париз је 100 одсто обновљив: људски ланац недалеко од Ајфелове куле (Фото Ројтерс)
Brojke su brutalne i doslovno ih osećamo na sopstvenoj koži: ova godina biće najtoplija od 1880, od kada se vodi svetski registar klimatskih podataka, saopštile su Ujedinjene nacije.
To znači da će 2015. nadmašiti klimatski rekord, meren brojkom prosečne temperature, koji je zabeležen – 2014.
Planeta se neporecivo zagreva: svaka godina u poslednjoj deceniji bila je toplija od svake godine iz prošlog veka. A matematika o tome šta treba uraditi da bi se zaustavilo globalno pregrevanje – da prosečna temperatura do kraja ovog veka ne poraste za više od dva stepena u odnosu na prosek iz preindustrijskog doba – sve je komplikovanija.
Please download the file: video/youtube
Jedan stepen porasta već je dostignut, a kako stvari u ovom momentu stoje, do granice od dva stepena – posle koje, kako poručuju naučnici, nastupaju katastrofalne posledice: dramatične suše, pustošne poplave, učestali uragani i porast nivoa mora – moglo bi da se stigne već za tri decenije, dok bi konačan rezultat na kraju ovog veka mogao da bude zaista pregrejana planeta, s prosečnom temperaturom višom za oko pet stepeni.
Ove alarmantne brojke, koje mahom potiču iz saopštenja UN, poznate su odranije, ali su globalnoj javnosti ponovo predočene uoči 21. Konferencije zainteresovanih partija, kako se zvanično zove klimatska konferencija otvorena poslednjeg dana novembra u predgrađu Pariza, sa delegacijama skoro 200 država, i očekivanjima da će do kraja ove nedelje – zavesa se spušta u petak – postići novi klimatski dogovor.
Samit poslednje šanse
Koliko su stvarni izgledi da se ovog puta postigne delotvoran i obavezujući planetarni konsenzus o smanjivanju emisije industrijskih gasova – ugljen-dioksida, pre svega – koji, praveći planetarni staklenik, doprinose globalnom zagrevanju? Svet je s realnošću klimatskih promena suočen još početkom osamdesetih godina 20. veka. Od tada je održano 20 velikih skupova sa ovom temom (onaj u Kjotu iz 1997. i Kopenhagenu 2009. bili su glavni), ali njihov rezultat dosad su uglavnom krupne reči i skromna dela.
Glavni problem je politička realnost: od današnjih lidera očekuje se da donose nepopularne i ekonomski skupe odluke zarad dobrobiti budućih generacija. Konkretno, klimatska kriza biće na vrhuncu u završnici ovog veka, kada političara koji danas o njoj odlučuju neće biti.
Please download the file: video/youtube
Stvari su u tom pogledu istovremeno i komplikovane i jednostavne: problem jeste globalni, ali rešenja zavise od samo nekoliko ključnih aktera, najvećih zagađivača, koji određuju trendove. Ostali su samo sledbenici.
Pošto je najveći deo posla obavljen pre početka konferencije, u Parizu se sada samo usaglašavaju detalji, kako bi sporazum bio politički prihvatljiv i tehnološki sprovodiv. Što se tiče njegove „pravne obaveznosti”, ona će biti predmet izvesnih „akrobacija sa formulacijama”: zbog otpora republikanaca u Kongresu, Obama predstojeći pariski dogovor svojim zakonodavcima ne može da „proda” kao „međunarodni sporazum”. Rezultat će biti na neki način obavezujuća globalna saglasnost u dokumentu koji neće biti i formalni „ugovor”.
Ako se ova začkoljica stavi na stranu, pariski skup protiče s mnogo većom dozom optimizma od kopenhagenskog. Prekretnicu u ovom pogledu doneo je lanjski dogovor predsednika SAD i Kine Baraka Obame i Si Đinpinga da radikalno promene svoje klimatske politike time što su se, kao lideri dva najveća zagađivača (Kina je najveći, Amerika odmah do nje), opredelili za princip radikalnih ograničenja: SAD su se obavezale da će do 2030. svoju emisiju štetnih gasova smanjiti za više od četvrtine, a Kina da će svoju početi da se smanjuje posle tog datuma.
To je svakako izuzetan pomak, s obzirom na to da su Obamini prethodnici odbijali da primene ranije klimatske protokole, dok je Kina insistirala na „klimatskoj pravdi”: na pravu da se razvija koristeći fosilna goriva, koja su bila glavni pogon i zapadne industrijske revolucije.
Suština pariskih pregovora jeste – kako raspodeliti globalni račun za smanjivanje emisije industrijskih gasova? Na prethodnim samitima razvijene ekonomije prihvatile su obavezu da zemlje u razvoju u tranziciji ka čistijim izvorima energije pomažu sa 100 milijardi dolara godišnje do 2020, ali od toga se mukotrpno ostvaruje tek negde oko 60 odsto. Pa ipak, tradicionalni jaz između globalnog Severa i Juga oko odgovornosti za sadašnje stanje i podmirivanja računa za njegovo saniranje, ovog puta je nešto manji, pre svega zbog nekih tehnoloških i energetskih trendova.
„Ono što je pre šest godina u Kopenhagenu izgledalo nemoguće, sada je izvodljivo”, konstatovao je energetski ekspert Mark Levin, autor izveštaja o finansijskim aspektima klimatskih promena urađenog za multinacionalni bankarski sistem „Berkli”. „Prosečna cena solarne energije na globalnom nivou, koja je 2010. bila 400 dolara po megavat-satu, u 2014. je pala na 130, dok se danas, na najboljim lokacijama, dobija i za manje od 60 dolara.”
Po Levinu, očekivan je – možda već u idućih pet godina – neki novi tehnološki proboj u ovoj oblasti, što bi dalo veliki podsticaj tržišnim mehanizmima i dovelo do dugo očekivanog preokreta sa fosilnih na profitabilne obnovljive izvore energije.
Faktor Indija
Pored SAD i Kine, preobraćenika u borbi za hlađenje planete, treći ključni akter u Parizu je Indija. S dobrim razlogom: ona je danas najbržerastuća velika ekonomija i na putu je da u sledećih sedam godina svrgne Kinu s trona najmnogoljudnije nacije. Najveća svetska ekonomija mogla bi da postane oko 2050.
Indija u svojim energetskim planovima predviđa znatno povećanje solarnih i vetro parkova, ali i enormno povećanje broja svojih termoelektrana, s pogonom na jeftin (i ekološki prljav) ugalj. Reč je, naime, o zemlji s velikim neskladom između energetskih kapaciteta i potreba: oko 300 miliona (od danas 1,25 milijardi) Indijaca još nema pristup električnoj energiji.
Indijske potrebe za strujom udvostručiće se u sledećih 15 godina: da bi napredovala, ona tome mora da izađe u susret. Premijer Narendra Modi obelodanio je planove da do 2022. u pogonu budu solarni generatori kapaciteta od 100 gigavati (ali i 445 novih termocentrala s pogonom na ugalj, povrh 145, koliko je u pogonu danas, obezbeđujući dve trećine domaće struje).
Modi pritom izjavljuje da je spreman da bude u globalnoj koaliciji za zaustavljanje klimatskih promena, ali istovremeno smatra da Indija mora da poveća potrošnju uglja i time svoju emisiju štetnih gasova – ili da joj se plati da ubrza svoju tranziciju ka čistoj energiji. Prosečni Amerikanac, uostalom, svojim stilom života planetu zagađuje deset puta više od prosečnog Indijca.
Dugo opraštanje od uglja
Jedna od veoma važnih vesti emitovanih uoči pariske konferencije (18. novembra) bio je sporazum OECD o ograničavanju – i u krajnjem ishodu potpunom obustavljanju – kreditiranja izgradnje termocentrala na ugalj u zemljama izvan ovog kluba razvijenih. Sporazum će stupiti na snagu početkom 2017, s nekim izuzecima, kao što su termocentrale u najsiromašnijim zemljama.
Ovo je potvrdilo već zapaženi trend „deugljenizacije” i smanjivanja uloge goriva koje je bilo (i na mnogo mesta ostalo) glavni energent industrijske ere. Šta više, ugalj je, ako je verovati medijskim izveštajima, „gorivo koje izumire”.
Please download the file: video/youtube
U prilog tome ide još nekoliko činjenica: Nemačka je početkom jula objavila da će konzervirati pet svojih najvećih termocentrala na mrki ugalj, kako bi do 2020. ostvarila svoje klimatske ciljeve.
U SAD, berzanska vrednost najvećih proizvođača uglja opala je sa 22 milijarde dolara, koliko je iznosila pre pet godina, na jednu milijardu danas. Udeo uglja u američkoj proizvodnji struje takođe je smanjen sa 50 odsto u 2005, na 36 odsto danas.
Ali vesti o izumiranju uglja su, što bi rekao Mark Tven, preuranjene. Nasuprot navedenim podacima su i brojke da je pet od sedam najvećih ekonomija iz grupe G-7 – Britanija, Nemačka, Italija, Japan i Francuska – u 2013. zajedno sagorelo više uglja nego 2009, kada su u Kopenhagenu postavljeni novi klimatski ciljevi.
Nove termocentrale na ugalj grade se i u Turskoj, Vijetnamu, Indoneziji, Poljskoj (gde se 70 odsto domaćinstava još greje na ugalj) i na Balkanu, dok globalno, ugalj i dalje daje skoro trećinu (29 odsto) globalne energije, a u svetskoj elektrici učestvuje sa 41 odsto. Trend smanjivanja investicija u pogone s ovim energentom je, međutim, postojan.
Neambiciozni Balkan
Kako se u globalnoj borbi za „hlađenje planete” – zaustavljanje globalnog zagrevanja – ponaša naš region? Neambiciozno, ocenjuje Vendel Trio, direktor mreže za klimatsko delovanje u Evropi, u nedavnom intervjuu sajtu „Euro aktiv”. Po njemu, „većina doprinosa balkanskih zemalja je neodgovarajuća”, a kad je reč o podnetim planovima za smanjenje emisije štetnih gasova, najviše ga zabrinjava „nedostatak ambicije”: većina ciljeva zapravo predviđa povećanje emisije do 2030. godine u poređenju sa sadašnjom”.
Dodaje međutim da je pozitivno što je „većina zemalja ostavila prostor za revidiranje doprinosa pre 2020. godine, što će biti dragocena mogućnost da povećaju klimatske obaveze. To je slučaj i sa Srbijom, koja bi u Nacionalnoj klimatskoj strategiji, čije se donošenje očekuje, trebalo da predvidi podrobnu reviziju klimatskih ciljeva najkasnije do 2018”.