Osveženje

07. 12. 2015. 11:36

Фото Лична архива

U pre­dvor­ju jed­ne na­še usta­no­ve, is­pred spo­men-plo­če na ko­joj su ure­za­na slo­va, ime­na i pre­zi­me­na onih ko­ji su u toj usta­no­vi ra­di­li, a po­gi­nu­li su to­kom dva svet­ska ra­ta, po­sta­vljen je auto­mat sa do­ma­ćim i stra­nim osve­ža­va­ju­ćim pi­ći­ma. Valj­da za­to što je to „naj­vid­ni­je” me­sto u auli. Ta­ko taj auto­mat i pla­stič­ne fla­ši­ce – sa obič­nom ili ga­zi­ra­nom vo­dom, i sa ko­ka-ko­lom, ma­da u auto­ma­tu ima i čo­ko­la­di­ca – za­kla­nja­ju ime­na i pre­zi­me­na stra­da­lih. Mo­ra­te do­bro da se po­mu­či­te da pro­či­ta­te šta pi­še na spo­men-plo­či, ne sa­mo ka­ko su se zva­li ti lju­di, već i nji­ho­ve go­di­ne ro­đe­nja i smr­ti. Opet, jed­no im je za­jed­nič­ko: ma­lo ko od njih je do­ži­veo vi­še od dva­de­set dve, dva­de­set jed­nu, dva­de­set go­di­na. I svi odav­no ću­te. 
Za ku­po­vi­nu osve­ža­va­ju­ćih pi­ća i slat­ki­ša po­treb­na je, uput­stvo se već ja­sno mo­že pro­či­ta­ti, ta i ta ko­li­či­na tih i tih ko­va­ni­ca. Sit­ni­na se uba­ci u pro­rez, apa­rat je ne­gde u se­bi pom­no pre­bra­ja, me­ha­ni­zam se po­kre­će, ne­što čan­gr­lja, ne­što huk­će, oda­bra­na fla­ši­ca se ko­tr­lja, ču­je se ne­ko­li­ko tak­to­va ve­se­le me­lo­di­je... Opet, bez ob­zi­ra na vr­stu pro­iz­vo­da, jed­no je za­jed­nič­ko ono­me što se nu­di, baš ni­šta ni­je sku­plje od sto di­na­ra. Pri če­mu je do­bi­tak i mu­zi­ka.  
Na­mer­no ne na­vo­dim u ko­jem se to pre­dvor­ju, ko­je usta­no­ve, na­la­zi apa­rat. Za­to što, na­ža­lost, ve­ru­jem da ova­kvih slu­ča­je­va ima vi­še, pa ni­je lo­še da sva­ko pro­ve­ri da li je to slu­čaj i u usta­no­vi u ko­joj ra­di ili u nju do­la­zi kao stran­ka... Da pro­ve­ri i da on­da ka­že, ma­kar por­ti­ru, ako ne mo­že da do­đe do onih ko­ji do­no­se ta­kve od­lu­ke: „Mo­že­te li ko­me da pre­ne­se­te mol­bu da apa­rat ma­lo po­me­ri!“ Ni­je sve u osve­že­nju, ni­je sve u vo­di ko­ja ima vi­še ili ma­nje me­hu­ri­ća.