Politika i istina
Postupak za sudsku rehabilitaciju đenerala Milana Nedića, predsednika tzv. Vlade narodnog spasa, nesumnjivo kvislinške vlade koju je u okupiranoj Srbiji tokom Drugog svetskog rata instalirao Hitlerov Treći rajh, ponovo privlači pažnju. Javna sporenja su oživljena i sva je prilika da će politički i ideološki aspekt same stvari biti važniji od pitanja istorijske istine i moralne osnove sa koje se sagledava Nedićeva uloga u okupiranoj Srbiji.
Kada je početkom devedesetih nastajala knjiga „Sto najznamenitijih Srba”, koja će biti objavljena 1993. godine, istoriopisac Vasa Kazimirović, autor priloga o Nikoli Pašiću, oglasio se javnim protestom i povukao svoj rad, zato što je uređivački odbor na listu „najznamenitijih” uvrstio i Milana Nedića.
U ono vreme revizionistička istoriografija započela je svoj zahuktali pohod i u proteklom vremenu ostavila mnoge tragove koji svedoče da se ovdašnja „kultura sećanja” našla i nalazi u svojevrsnom stanju nokdauna. Zato ideološke i političke ocene i vrednovanja često odnose prevagu nad istorijski ustanovljenim, nepobitnim činjenicama i nad istinom sadržanom u neupitnim arhivskim izvorima.
Za to je zaslužan i snažan talas pokrenut po okončanju hladnog rata, kojim se uspostavlja znak jednakosti između nacizma i komunizma kao totalitarnih sistema u 20. veku. Na tom talasu je i u Srbiji sve više ignorisan kontekst Drugog svetskog rata i stvarna uloga koju su u njemu imale ratujuće strane. Zahvaljujući tome relativizovana je i granica koja je delila borce protiv okupatora i one koji su okupatoru nesumnjivo bili na usluzi, u provođenju svih njegovih mera – od oružanog suprotstavljanja borcima protiv okupacije, akcija odmazde, logorisanja i usmrćivanja desetina hiljada nedužnih, do besprimerne eksploatacije prirodnih resursa u korist nemačkog rajha.
Sve se to odvijalo pod okriljem Nedićeve kvislinške vlade, čiji je odnos prema okupacionoj vlasti bio složen, ali ne toliko komplikovan da bi se porekla istina da su Nedić i njegova vlada služili interesima okupatora.
Nedić je toga i sam bio svestan, a opravdanja koja je tražio i nalazio da bi takvu svoju ulogu opravdao sadržana su i u njegovom govoru emitovanom preko Radio Beograda 1. septembra 1941. kada je rekao da je cilj njegove vlade da „sačuva srž srpskog naroda”.
Ovo „čuvanje srži” nije bilo moguće bez borbe Nedićeve vlade protiv svih onih koji se suprotstavljaju okupacionoj sili i uklapanju Srbije u Hitlerov novi evropski poredak.
Budući da Nediću nije ni suđeno, sudski postupak za njegovu rehabilitaciju izgleda da može da ispuni jedino određene političke i ideološke svrhe – koje ne polažu račun ni moralnim vrednostima, ni istorijskoj istini.