Kod kuće je najlepše

Živko Baljkas

17. 12. 2015. 16:36

Ивана Шпановић у скоку који јој је донео прву светску бронзу 2013. Фото Ројтерс

Večeras će najbolja sportistkinja Srbije u u 2015. godini u izboru Olimpijskog komiteta primiti zasluženo priznanje, drugi put u karijeri, a njoj bi bilo mnogo važnije da se i na kraju 2016. nađe na istom mestu, jer je iduća godina olimpijska i olimpijska ostvarenja odlučivaće i „ko je ko” u srpskom sportu.

Zbog toga su Svetsko prvenstvo u dvorani u Portlandu (17-20. mart) i Evropsko prvenstvo u Amsterdamu (6-10. jul) za Ivanu Španović tek usputne stanice ka Riju i njenom trećem olimpijskom nastupu. Naravno, borba za medalje u Portlandu i Amsterdamu se podrazumeva, uspeh u tome takođe, jer – podsetimo – na svih pet uzastopnih svetskih i evropskih šampionata od 2013. godine Ivana Španović je osvojila medalje. Takav niz uspeha na najvažnijim takmičenjima bez ijednog kiksa nikada do sada nije ostvario ni jedan naš atletičar ni atletičarka. Uspeh na olimpijskoj sceni bila bi kruna tog niza, tim pre što će se u Riju navršiti 60 godina od poslednje i ukupno druge olimpijske medalje naše atletike (Gubijan 1948. srebro u kladivu, Mihalić 1956. srebro u maratonu).

Učestvovali ste na Igrama u Pekingu 2008. i Londonu 2012. Na debiju zauzeli ste 30. mesto s 6,30 m, jedinim ispravnim skokom u kvalifikacijama, a u Londonu trećim skokom u kvalifikacijama od 6,41 m izborili ste finale i, opet trećim skokom od 6,35 zauzeli 11. mesto. Kako danas ocenjujete te svoje nastupe?

U Peking 2008. otputovala sam pomalo neočekivano. Bilo je to posle moje zlatne medalje na juniorskom prvenstvu sveta odlazak na olimpijske igre bila je neka vrsta nagrade. Nisam imala nikakvo opterećenje, niko od mene nije tražio nikakve medalje, kao ni od Tatjane Jelače. Imale smo po 18 godina i u Peking smo došle da učimo, da vidimo kako je to nastupati na olimpijskim igrama. Prošla sam tako kako sam prošla i bila sam veoma tužna posle neuspeha u kvalifikacijama… Danas, iz ove perspektive, mislim da je dobro što sam tako prošla.

Da li se to može reći i za London?

Nastup u Londonu mi je možda još važniji, ali zbog sasvim drugačijih razloga. On mi je doneo prekretnicu u karijeri. Te sezone imala sam dosta problema i London sam otišla ne da se borim za medalje, već da vidim, da procenim  da li mogu da budem ono za šta me je, kako mislim, bog stvorio, ili ne mogu da se izborim svim problemima. Odgovor je, dakle, bio pozitivan i zbog toga sam danas tu gde jesam.

Evropsko prvenstvo u dvorani 2013, na kom ste zauzeli peto mesto zaostavši za trećeplasiranom tri santimetra, je poslednje veliko takmičenje na kom niste osvojili medalju. Posle toga osvojili ste tri svetske bronze, dve na otvorenom i jednu u dvorani, srebro na Kontinentalnom kupu, evropsko srebro na otvorenom i zlato u dvorani. To je to mesto na kojem ste danas, a na kom ćete biti „sutra”?

Konkurencija u skoku udalj je veoma jaka, pogotovo kad je reč o samom vrhu, ali sve mi moramo da računamo i na devojke koje tek izlaze iz juniorske konkurencije i koje žele da se dobro, ta kako kažem, nameste među seniorkama. Uvek postoji faktor – iznenađenja. Toga sam svesna i na njega računam. U Rio idem da se borim za medalju, očekujem da ću na Olimpijskim igrama biti na vrhuncu forme i samo mali broj devojaka će moći da me omete na putu do mog slavlja.

Your browser doesn’t support video.
Please download the file: video/youtube
 

Među njima verovatno Amerikanka Bartoleta s 7,14 i Britanka Proktor s 7,07 metara, jedine pored vas koje su ove sezone skočile više sedam metara. Vaš rekord na otvorenom je 7,02, a u dvorani 6,98 metara i on je prvi u „opasnosti”. Gde ćete se pripremati za takmičenja u dvorani?

Vratila sam se iz Dubaija, u kom sam se dve nedelje na toplom pripremala za tehnički deo priprema, a sa mnom bili su trener Goran Obradović, fizioterapeut Dobrosav Melajac i sparing partner Miloš Todosijević, skakač uvis. Preostali deo priprema odradiću u našoj hali u Novom Sadu. U njoj ću raditi i na skokovima i na treninzima i kroz takmičenja, i iz nje moj tim i ja ne izlazimo sve do odlaska u Portland na Svetsko prvenstvo u dvorani. U njoj imam sve neophodne uslove i ona mi je najbolja na svetu, jer ne volim da putujem. Bilo gde… Kod kuće je najlepše.