Vojska i nova dimenzija verske službe
(Фото А. Васиљевић)
Verska služba u Vojsci Srbije regulisana je posebnim sporazumima između Ministarstva odbrane i Srpske pravoslavne crkve, kao i šest tradicionalnih crkava i verskih zajednica – među kojima su četiri hrišćanske crkve, Islamska i Jevrejska zajednica Srbije. Potpisivanjem ovih sporazuma i uvođenjem prvih trupnih sveštenika od 2013. godine pripadnicima ovih veroispovesti je omogućeno da tokom službovanja u Vojsci ostvaruju slobodu veroispovesti „po sopstvenoj volji i ubeđenju”. Uvođenje verske službe dobilo je vremenom novu dimenziju i razmere. Naime, česte su prigode u kojima se uz sveštenike SPC rame uz rame pojavljuju i pripadnici VS, pa tako uniformisane oficire i vojnike sve češće viđamo na litijama, verskim proslavama, i u ritualnim dešavanjima pod pokroviteljstvom crkve. Pripadnici oružanih snaga postali su neizostavni deo dekora religijskih svečanosti na kojima često nose crkvene rekvizite, dok su zvaničnici Crkve redovni gosti na svim važnijim svečanostima koje organizuje Vojska Srbije. Taj sve veći religiozni senzibilitet vojske objašnjava se nastojanjem da se obnovi nekadašnja tradicija i jača moral oficira i vojnika.
Međutim, ne uzimajući u obzir nekadašnji društveno-istorijski kontekst u kome su crkva i srpska država bile usko povezane, pripadnici moderne Vojske Srbije kao profesionalne organizacije u kojoj rade ljudi različitih veroispovesti i nacionalnosti (uključujući i ateiste), gotovo isključivo učestvuju u dešavanjima u organizaciji jedne verske zajednice. Teško je razjasniti da li je reč o nastojanju dve institucije od najvećeg poverenja u društvu, kako se često ističe u istraživanjima javnog mnenja, da udruže snage u jačanju svojih rejtinga u javnosti, ili o nečem drugom, ali je očigledno da državne institucije ne bi trebalo da budu mesto za promovisanje bilo kakvih ideologija, i tu vojska nije izuzetak.
Trend klerikalizacije međutim prevazilazi okvire prisustva crkve u pojedinim državnim institucijama, a sve je primetniji i u ostalim delovima društva. U tom kontekstu se može posmatrati i nedavna izjava patrijarha srpskog Irineja da je potrebno uvesti obaveznu veronauku u obrazovni sistem Srbije, odnosno da će to poboljšati kvalitet nastave. Time bi se nakon određenog perioda izostanka državne ideologije, na mala vrata u obrazovni sistem ponovo uveo nekakav zvanični sistem verovanja, ili barem poželjnog ideološkog usmerenja. Kako do sada nema relevantnih istraživanja ili analiza da li je uvođenje veronauke kao izbornog predmeta ispunilo svoju svrhu, odnosno da li je to proizvelo moralno ispravnije, humanije i tolerantnije generacije mladih, nekakav naredni korak u ovom pravcu pravoslavnu veru inaugurisao bi u zvaničnu državnu ideologiju.
Kada se ima u vidu da novokomponovani tradicionalizam prerasta u nekakav društveni trend, prečesto obeležen primitivizmom i estradnim duhom. dalje nametanje religije u javnoj sferi prevazilazi meru dobrog ukusa ali i dovodi u pitanje osnove na kojima počiva uređenje države Srbije. Možda je vreme da neko podseti čelnike crkve i države da je Srbija uređena na sekularnim osnovama; Ustavom, članom 11, definisana je kao republika sa jasno utvrđenim statusom verskih zajednica, u kojoj se „nijedna religija ne može uspostaviti kao državna ili obavezna”.
Politikolog