Prelomni decembar
Ispraćamo staru godinu, takozvanu prelomnu, bez imalo žaljenja. Ni suze. A nova dolazi mlada, lepa, nasmejana, naivna... Dok belosvetski mangupi ne iskoriste ovo poslednje. Naši, pak, ne čekaju to zaustavno vreme od četrnaest dana, kada i nama dolazi, nego su joj unapred dodelili epitet još prelomnije i još uspešnije. Unapred, kao ono Obami Nobela. Biće sve kao u bajci. Kao na konferencijama za štampu i televizijskim nastupima našeg premijera. Jednog od naših premijera, jer ovaj naš ima dvostruku ulogu u srpskoj tradiciji. Spoljnu politiku vodi kao sofisticirani knez Miloš. Odmereno, mirotvorno. Inteligentan je, obrazovan, pravilnije govori engleski nego Toma i Dačić, a pogotovo Babić, srpski. Ovi namazani iz Evropske unije na hleb da ga mažu.
A čim se vrati kući, postaje Karađorđe. Samouveren, naprasit, menja rečnik: Nisam ja blesav (te reči nema u engleskom), ne dam ovoga, ne dam onoga, ne dam pare i tačka! Iako drži na oku svoje kneževe, oni rade šta hoće, čim izađu iz zgrade vlade i završe udvaranje voždu. Tako su, pored vojske i policije, i obrazovanje, i kultura, i pravosuđe, pa i poljoprivreda, postali ministarstva sile. Pogotovo kultura.
Za to vreme Miloša i Karađorđa, opozicija je (to jest Turci izjelice) u mišjoj rupi. Sad se, kao, bave levičarenjem, mada su mnogi od njih i počeli sa onim – leva ruka, desni džep.
Samo, vožd mora da nabavi džebanu, sa ove ili sa one strane. Hrvati kupuju (čuj-kupuju) američke rakete tipa Slavonija–Beograd na vodi. Moraćemo da obezbedimo naš goloruki narod na drugoj strani, mada ni kod babuške nema džabe. Pa neka počne generalna proba trećeg svetskog rata. Ako bude sreće. Mi, doduše, još nismo spremni za generalnu probu, jer ne znamo tekst uloge.
Šta je, tu je, karte su već rasprodate.