Poreska komocija

Slobodan Kostić

12. 01. 2016. 22:00

Primer broj jedan.

Nemačka organizacija za međunarodnu saradnju (GIZ) otkrila je popisom imovine u Požarevcu 1.120 neevidentiranih nepokretnosti na koje će se ubuduće plaćati porez. „Požarevac je deseti grad u Srbiji koji je, uz pomoć GIZ-a, završio popis i ažuriranje baze podataka nekretnina”, rekao je za Betu šef projekta GIZ-a Aleksander Grunauer.

Za popisivanje imovine u gradu veličine Požarevca bilo je potrebno tri meseca, a posao je završilo 10 popisivača. Za celokupan posao GIZ je donirao 9.000 evra.

Priča broj dva.

Opštine u Srbiji ostaće „kratke” za osam milijardi dinara ili oko 67 miliona evra. Toliko će se zbog izmene propisa sa lokala preliti u republičku kasu.

Priča broj tri.

Neke opštine imovinu nisu popisivale i po 15 godina, kazao je za „Politiku” uoči Nove godine Grunauer. Rešenje su bili „popisivači imovine”. Oko 40 ljudi sa evidencije Nacionalne službe za zapošljavanje šest meseci je išlo od vrata do vrata i popisivalo realno stanje nekretnina na terenu. Sokobanja je uspela najviše da poveća procenat naplate. Pre popisa naplaćivala je nešto više od 12, a posle oko 36 miliona dinara. Negotin je od poreza na imovinu nekad naplaćivao oko 50, sada nešto manje od 146 miliona dinara. Majdanpek je procenat naplate utrostručio.

Priča broj četiri.

Skupština Srbije usvojila je nedavno set poreskih zakona kojima je, pored ostalog, predviđeno proširivanje fiskalnog podsticaja na mala i mikro preduzeća, ali i smanjenje kazne za građane koji ne plate porez na vreme – sa 50.000 na 5.000 dinara.

Da ne bude zabune. Poreznici, odnosno vlada, imala je prošle godine na raspolaganju mogućnost da neažurnom „poreskom obvezniku” naplati čak 50.000 dinara za dug od recimo nekoliko hiljada dinara. Nikada, ni u jednom slučaju nisu posegli za tom novčanom odmazdom. Jasno je i zbog čega.

Sada su nas vlada i poreznici donekle „pomilovali”. Neće nas globiti sa 50.000, ali hoće s 5.000 dinara. Da li baš mora sve tako?

Niko, pa ni potpisnik ovih redova, nije za poresku i finansijsku nedisciplinu. Jer, ako hoćemo dobre škole, zdravstvenu zaštitu, bezbednost… država mora da ubere porez i da plati svoje, pa i naše javne službe.

Ali ako bi ti isti poreznici i službenici lokalnih samouprava, i bez GIZ-a, izašli na teren i popisali svaku novu nekretninu i razrezali njihovim vlasnicima pravedan porez, više smo nego sigurni da bi poreske stope mogle biti niže, a srazmerno tome i uzimanja od sve siromašnijih građana.

Ovako, najlakše je udariti porezom, pa i globom na one koji su sticajem okolnosti u poreskoj evidenciji. Ostali – ne postoje. Pa ni kazne. A to nije građanska jednakost pred zakonom, a još manje pravda i pravednost.