Sve o Gorancima na jednom mestu
Zejnel Zejneli, novinar i publicista u penziji, inače Goranac, dugogodišnji dopisnik ,,Politike” iz Prištine, koji živi u Subotici, objavio je prvu knjigu o Gorancima pod naslovom ,,Goranci svačiji i ničiji (a ipak svoji)”. Knjiga je objavljena uz pomoć mnogih Goranaca koji žive i rade u Srbiji, a štampana je u štampariji „Grafoprodukt” u Subotici.
Reč je o knjizi u kojoj je autor, koji je do sada objavio deset knjiga o Kosovu i Metohiji, sabrao sva naučna i druga objašnjenja i tvrdnje o tome šta su, odakle su i ko su uopšte Goranci koji žive na Kosovu na padinama Šar-planine, stešnjeni između dve granice – Makedonije i Albanije. Zejneli je dugo sakupljao građu, pa tako knjiga sadrži više od dvadeset naučnih i drugih radova o Gorancima. U njoj je i jedan od prvih naučnih istraživanja akademika dr Miroslava Lutovca, koji je istraživao Goru, gde žive Goranci, i Opolje gde žive Albanci. Tu su i istraživanja Srpske akademije nauka i umetnosti o Gori i Opolju i Podgori (delovi Sredske župe, nedaleko od Prizrena) koja nisu do kraja obavljena, zbog ratnih dejstava i bombardovanja Srbije 1999. godine.
Uglavnom se svi istraživači o poreklu Goranaca slažu da su oni slovenskog porekla, a mr Suzana Hasani je istražujući poreklo ove male etničke zajednice došla do podataka da se oni pominju čak i u rimsko doba. Zavisno od opredeljenja autora, naročito posle rata na Kosovu, neki tvrde da su Goranci Bošnjaci, zatim da su Vlasi –Aromuni, turski autori tvrde da su oni poreklom Turci, Bugari da su bugarskog porekla, a Makedonci da su zbog jezika i običaja Makedonci – muslimani, a Albanci da su Albanci. Mnogi autori tvrde, a uglavnom se svi ozbiljni istraživači slažu, da su Goranci srpskog porekla i da su pod pritiskom Otomanske imperije primili islam. Navode se i nazivi i mesta, toponimi, koji nedvosmisleno potvrđuju slovensko poreklo Goranaca, a njihov jezik mnogi svrstavaju u staroslovenski jezik. Mnogi autori ne mogu da izbegnu ni to da ih je car Dušan svrstavao u najbolje svoje podanike, da se pominju u Hrisovulji cara Dušana, da su bili i pod zaštitom kralja Petra Prvog.
Činjenica je, ipak, da su Goranci slovenskog porekla, da im je maternji jezik srpski – goranski, da se danas najveći broj njih izjašnjavaju da su muslimani i da to ne kriju.
U knjizi o Gorancima autor navodi i imena mnogih uglednih Goranaca: profesora, lekara, vrsnih hirurga, da imaju i prvu ženu hirurga koja radi u inostranstvu, inženjere, književnike, slikare, ekonomiste, pravnike i ljude drugih zanimanja, što razbija stereotip o tome da su Goranci samo i isključivo dobri poslastičari i kuvari. Ta činjenica ne može da se negira, kao što ne može da se negira i da su oni i dalje pečalbari, da su rasuti svuda po svetu, po celoj Srbiji, ali i da uvek sa sobom vode i svoje porodice. Kroz istoriju bili su i najbolji puškari, potomci Goranaca danas žive ne samo u Srbiji već i u Evropi i Americi.
Autor knjige, kao i mnogi istraživači, jedino ne može da odgonetne, zbog čega je toliko interesovanje za Gorance i njihovo poreklo, zbog čega su na delu tolika svojatanja Goranaca, potom zbog čega su oni baš ,,nečiji”, a mala su etnička zajednica, koja je po mnogo čemu specifična i posebna – po govoru, poreklu, običajima. Goranaca danas u Gori ima nešto manje od 8.000 hiljada duša, nekada –do 1999. godine – živelo ih je blizu 20.000, a zanimljivo je da se za njih interesuju države koje broje više od 160 miliona ljudi. Srbija gotovo da ih ne pominje, iako su jedni od najodanijih podanika ili ih se seti samo jednom u toku godine, kada neko od političara ode u Goru za Ćurđevdan, i tamo ostavi mnogo obećanja, u koja danas malo ko veruje, jer se ništa nije ispunilo svih ovih godina. Moguće je da će odgovor na ovo pitanje naći neki drugi autor koji će odgovoriti na to šta se iza svega krije. Pre svega da li je reč o politici, zlonamernosti ili namernom pokušaju zatiranja korena Goranaca...
Šta god se da se piše i tvrdi o Gorancima, oni su ipak svoji i sa ponosom ističu da su Goranci. Oni ne zaboravljaju ni svoje korene, ni poreklo i jedna su od retkih etničkih zajednica čiji se pripadnici stalno vraćaju u svoj kraj, ma gde živeli, radili, gradili svoje kuće... Mi smo, kažu sami Goranci, kao slonovi – ma gde bili, zauvek se vraćamo u svoj kraj.