Spoticanje o dušu
Никола Костандиновић
Utoliko je zagonetno kojom je metodom, na kojem uzorku i po kojim kriterijumima Reljić utvrdio „bezazlenost časova veronauke u srpskim školama”. Šta to znači da je veronauka bezazlena? Nosi pištolj koji izgleda kao pravi, ali nije pravi nego je na kapisle? Pa se bespotrebno uzbuđujemo jer ne umemo da napravimo razliku između prave utoke i dečije igračke. I nije valjda da veronauku treba uključiti u republikanski obrazovni sistem samo zato što je bezazlena? Nijedan školski predmet u sistemu republikanskog vaspitanja nije bezazlen. Ono što obrazuje čoveka, što formira slobodnog građanina – nije bezazleno. Građansko vaspitanje, doduše, jeste bezazleno jer je nepromišljeno, lišeno sadržaja, besmisleno i, osim kao lažni balast veronauci, ne vidi se razlog zbog kojeg bi postojalo. Ni veronauka ne nudi ništa od onoga što proširuje domen slobode, i utoliko je slična građanskom, ali to ne znači da je bezazlena. Građansko je bezazleno jer ne nanosi štetu, veronauka nije jer umanjuje opseg slobode. Tamo gde imamo Jednog i njegovu jednu istinu, te ovlašćenu Njegovu organizaciju za uterivanje te istine (crkva), stvari sa slobodom krajnje su problematične. U protivrepublikanskom nadahnuću veronauka proizvodi male vernike koji će, s nešto sreće i truda, postati veliki vernici. Ona obučava male vojnike vere koji će, budemo li dovoljno uporni, postati veliki vojnici vere. Ne, dakle, slobodni ljudi, ne samosvesni građani koji odlučuju o sebi i svojoj sudbini, ne ljudi koji brinu o svojoj duši, već presamićena, neobrazovana, poslušna bića zakržljale duše, koja napeto osluškuju šta im, preko svojih ovlašćenih predstavnika, ima reći bog, šta im govore pastir, vođa, očevi i oci, demagozi, sreski načelnici i tabloidi.
Pored toga, Reljić brka pojmove. Šta je to „republikanski fundamentalizam”? Odgovor: oksimoron. Drveno gvožđe. Okrugli kvadrat. Republika je vrsta institucionalnog aranžmana u kojem se u javnoj sferi nadmeću različiti projekti, bore se različiti pogledi na svet, ukrštaju se različite perspektive, što implicira odsustvo unapred date, temeljne, supstancijalne istine. Republika postoji jedino kao nefundamentalistička. Republika je forma koja se opire upravo onome što nudi veronauka: prevlasti Jednog. Zato „republikanski fundamentalizam” ne znači ništa.
Najneprijatniji utisak ostavlja, ipak, Reljićevo otkriće da se „samo” crkvi oduzima „pravo da građaninu nudi svoju viziju”. To je već prenemaganje. Niko razborit to pravo ne samo da ne oduzima, već ga niko i ne spori. Ovo je, znate, republikansko uređenje. U tom uređenju svako je slobodan da ponudi svoju viziju, samo ako ta vizija nasilno ne ugrožava poredak. Koga zanimaju onostrane vizije slobodan je da se konsultuje s popovima, dervišima, misticima, vračarama, uživaocima psihoaktivnih supstanci, ali o svom trošku. Crkva je slobodna da, pored crkava, gradi i svoje škole (nije se nešto istakla), svoje bolnice (ni tu se nešto nije isprsila), fakultete (eno im braća jezuiti od kojih se ima štošta naučiti), ali republikanske ustanove neka ostavi na miru.
Filozof