Mi istinu o sebi ne možemo da podnesemo

20. 01. 2016. 10:05

Скулптура Марка Црнобрње из циклуса „Тотална штета” (Фото: Супервизуелна)

Ljudska duša ne ubija decu sa predumišljajem i iz koristoljublja. Kad se u televizijskim emisijama o nacističkim koncentracionim logorima pojave jevrejska ili ciganska deca, koja su kao za inat posebno fotogenična, svaki čovek instinktivno vidi da nijedan čovek ne može ubiti ovu decu. Osim ako mu je duša na neki način zatvorena; ako do nje ne stiže informacija o onome što ruke rade; ako je robot koji je programiran spolja. Zato su nacisti imali veoma razvijenu propagandu o „natčoveku” i „višoj rasi”, to jest čoveku koji može da radi ono što „običan” čovek ne može – jer je jači od duše koja se povija pred osećanjima. Njegova se ne povija. Ali kad se posle rata pojave ove fotografije i nemačka duša sazna šta je urađeno dok je ona spavala, sve se uruši: država, ideali, tradicije, kultura, mentalitet i karakter, sve što ima veze sa „natčovekom”.

Evropa je nasledila moralni debakl nacizma. Ali bez nacističke iluzije o natčoveku koji može da počini najveće zločine da ne trepne i još da se hvali snagom kojom prihvata odgovornost za zločine. Ostao je, međutim, isti račun o „efikasnosti” zločina, o potrebi dominacije nad nižim ljudima i rasama. Samo sve treba sakriti, sve poricati, zažmuriti i lagati: to nismo mi. U tome je moralni debakl: kukavički, tajno i bez rizika, samo da se ne zna – pa onda mogu pod nož i dete i baba. Pravi se da ne znaš – biće para.

Ovo nacističko jezgro Evrope izađe na videlo na posebno odvratan način kad se desi da „teroristi” napadnu ciljeve u srcu „naše” civilizacije. „Mi” njih bombardujemo mesecima, godinama, uništavamo cela društva, ali to ne predstavlja nikome problem: stradaju „oni”, a oni nisu ljudi, oni su niža bića, njihov život ne vredi ništa. Ali zato kad pukne bomba na našim ulicama, ako je samo jedno „naše” dete mrtvo – to je smak sveta; nikad nije bilo takvih nevinih žrtava. Nikad nije bilo ni tako groznih ubica kao oni koji mogu da pucaju po našim ulicama. To je ono nacističko „sto za jednoga”, samo je postalo „milion za jednoga” – i ne govori se javno, nego se šapuće među izabranima.

Naši interesi su svetinja; njihovi životi su ništa. Ledena bezosećajnost kad je reč o tuđim patnjama; beskrajna uobraženost kad je reč o nama. Kad se izađe iz ove samozaslepljenosti, „natčovek” odmah postane „nečovek”.

U laganju leži spas. Inače se niko ne bi mogao pogledati u ogledalo. Na kraju cela civilizacija počiva na ogromnoj laži koje se svak grčevito pridržava. Društvo polako klizi u histeriju, jer se laž sve teže održava, maltene na svakoj tački šiklja nepodnošljiva istina o tome šta radimo i kakvi smo postali. I kad se veliki ciklusi razvoja društva zbiju u jednu rečenicu, onda ona glasi: ne može se graditi civilizacija na suzama jednoga deteta.

Uvek duša sazna šta je čovek uradio. I onda više nema bežanja. Čovek provede život skrivajući od drugih svoje mane, a na kraju otkrije da se to nikoga ne tiče osim njega. Od sebe nije mogao ništa da sakrije! Može biti da se teološka vizija o „strašnom sudu” odnosi na ovaj susret sa samim sobom. Lakše bi bilo sa Bogom. On može da oprosti. A kako će da oprosti sebi čovek koji gleda šta je uradio od svoga života znajući da drugu šansu da ga proživi neće dobiti?

Zasluga Dostojevskog je što je otkrio u mehanizmu duše da se ovo dešava nužno, da nema načina da se spreči urušavanje cele društvene konstrukcije, ma kako fantastično izgledala, od časa kad u dušu uđe saznanje o svesno i planirano počinjenom monstruoznom zločinu na kome se konstrukcija temelji.

Pesnik je to, doduše, izrazio u dva stiha bolje nego tomovi knjiga: „Krv je ljudska hrana naopaka / na nos vam je počela skakati”. Nije samo moćna slika nego otkrivanje zakona gravitacije u ljudskoj duši.

Napori koje sadašnja imperija ulaže da bi sakrila zločine koje pravi u ime svetske dominacije jesu indirektno priznanje Fjodoru Mihajloviču: mi istinu o sebi ne možemo da podnesemo. I ako nam glavu zabijete u dečju krv koju smo malopre prolili – ne priznajemo, to nismo mi. Inače, sve se ruši. Svetski poredak zavisi, više od ičega drugog, od uspešnosti ove propagande. Propaganda održava iluzije. Iluzije mogu potpuno da ovladaju ljudskom psihom – sve dok u nju ne provale dečje suze.

Čini mi se da se iz ovoga može izvesti vrlo optimistički zaključak: ljudi su bolji od onoga što rade; i ljudska duša postoji. Iako je niko nije video, strah od nje je dokaz da postoji. I ne trpi zlo. Inače ne bi ovoliko lagali.

Kraj u sutrašnjem broju