Iz mornarice sam pobegao avionom
(Фото А. Васиљевић)
Šmeker, šeret i gospodin. Do detalja isklesanog lika, poput čoveka koji je za svojih devedeset godina video sveta, ali iskričavih očiju, poput mladića koji ga tek otkriva. Tokom rukovanja u prvom su planu prsti umrljani bojom. Zelena, plava, tek kap crne. Saznajem ubrzo i zašto. Petra Omčikusa, našeg poznatog slikara, kako sam kaže, pola u šali pola u zbilji, jako nervira pitanje koje mu često postave oni koji ga duže vreme nisu videli, a to je da li i danas još uvek slika. „Kako to neko može da pita. Pa šta bih drugo radio. To sam ja. Slikaću do kraja. Ma šta to na kraju bio kraj”, odgovara naš domaćin, dok se iza njegovih leđa stidljivo pomalja štafelaj i platno, na njemu sveže nanete boje. Upravo nastaje nova slika.
– Od tada smo prijatelji, kućni. On je jedna izuzetna ličnost. Veoma interesantna. Svestrana. Interesuju ga i literatura i slikarstvo. Sećam se da me je jednom iznenadio kada me je zvao i naručio da mu iz Pariza donesem knjigu Žan Ženea, retka zverka je taj pisac. Doneo sam mu, naravno. Nismo se čuli od kad je u Francuskoj, sada je u Limožu trener. Vidim, odlično mu ide na utakmicama.
U dom čoveka poznatog po stalnom umetničkom buntu, koji ne priznaje ni kanone ni modu, nekadašnjeg osnivača Zadarske grupe, kojeg je na studijama formirao profesor Ivan Tabaković i koji i dan-danas, iako u dubokim godinama, živi na relaciji Pariz–Beograd–Vela Luka, uputili smo se nakon što je pre nekoliko dana odlučio da jedan broj svojih dela trajno zavešta Srpskoj akademiji nauka i umetnosti. Četiri slike: „Još uvek kuca”, „Ex voto za Jugoslaviju”, „Krojači istorije” i „Vrt/Rambouillet” poklonjene su odmah, dok bi još izvestan broj dela, koja trenutno nisu u posedu autora, kako nam je rečeno, trebalo takođe da se nađu u Akademiji.
Ovim postupkom pridružili ste se Olgi Jevrić, Cuci Sokić, Vladimiru Veličkoviću – brojnim umetnicima koji su takođe poklanjali svoja dela SANU.
Vidite, moja odluka ima svoju predistoriju. Nikad nisam bio veliki prodavac slika niti sam previše uspešno sarađivao sa galeristima. Uvek sam bio samotnjak. Prodavao sam s vremena na vreme, bio sam skroman. Čak sam i svoje ateljee najčešće zidao jer sam odlučio da svoje probleme rešavam tako što ću izbeći neke stvari – politiku, veze, administraciju. Osim toga, kad rano počnete skupi se dosta dela. I, šta s njima, kome to pripada, ko će to uzeti? Ipak, jedan život je u tome. Da bih znao gde će one biti doneo sam odluku da ih poklonim SANU, da preko njih više ne bi padala kiša, da tako to kažem.
Gotovo u svakom intervjuu koji ste davali tokom svih ovih godina uvek ste pominjali vodu, more pored kojeg ste rođeni u Sušaku, evo sada i kišu. Osim tog ugaonog motiva, šta vas danas zaokuplja?
More sam ja. Taj motiv je večan. Biće zauvek. To nije ni motiv, već elemenat, to je priroda, to je to. To je nešto više. Njega sam pronašao i u Beogradu. U članku Peđe Milosavljevića u vašoj „Politici”, naslov je bio „Beograd na moru”, to sam prvi put video i tu mi je sinulo. Kada sam shvatio da je ovde gde danas živim nekada bilo Panonsko more postalo mi je lakše. Sa prozora evo vidim i Dunav. Opet voda. Ne napušta me ni interesovanje za portret. Ali, ipak ima nešto novo što me zaokuplja. A to je kako da ubedim svoju Meri da što manje čisti prašinu u stanu, u ovom malom prostoru u kojem stvaram. Ona je vidi uvek i svuda, a ja je ne dam. Prašina je pratilac svakog slikara. Naučio sam na nju, ona mi je draga. Sastavni je deo magije ateljea.
Važi li, još uvek, ona vaša rečenica da ceo život slikate jednu istu sliku, koju stalno dorađujete?
– Svi mi u SANU smo zadovoljni kad se umetnici odluče na takav gest jer je dobar deo naše zbirke nastao upravo tako: donacijama autora ili poštovalaca umetnosti koji su želeli da se dela koja imaju negde čuvaju. Ovo je, između ostalog, i prilika da se dela vide i van SANU. Evo jednog primera. Deo legata Olge Jevrić trenutno su na izložbi Fondacije Henri Mur – kaže Dušan Otašević, akademik i upravnik Galerije Srpske akademije nauka i umetnosti.
Da, to što sam jednom rekao važi i sada. I važiće. Ne mogu da se setim svih dela koje sam naslikao, ali su mi u glavi etape i faze kroz koje sam prolazio. Sve su one oslikavale moju prirodu koju sam utkao u svoja dela. Što više vreme prolazi sve mi se više čini da je zaista reč o jednoj velikoj, nepreglednoj slici.
Kako sa distance danas posmatrate vaše poznato umetničko buntovništvo, osećate li ga još uvek? Ljutite li se i danas ponekad?
Često se ljutim (smeh). Mada to oni sa kojim živim ne priznaju. To jeste ili niste. Takav sam po prirodi i to ostaje. To čoveka ne napušta. Zato i jesam bio deo Zadarske grupe, ekipe pravih slikara, koji reaguju. Opet, delikatno je pitanje šta je i ko je buntovnik. Ja sam malo više nego drugi. Ali, ako čoveka stvari ne dotiču, šta je onda on. Mene je briga. Ima i takvih koje nije briga. Ima ih sve više.
Da li je beg iz vojske za vreme Drugog svetskog rata, koji ste mi neformalno jednom pomenuli, takođe bio bunt?
Sad kad se setim, smešno mi je. Ne znam da li mi je tada bilo smešno. Verovatno nije. Bio sam, naime, jedno vreme u mornarici u Zadru, davao sam svoj doprinos narodno-oslobodilačkoj borbi. Tamo smo malo, da tako kažem, plašili ljude budući da nismo imali ozbiljne brodove. Desilo se da je moj nadređeni morao službeno za Beograd, da izmesti neke slike. Poveo je i mene avionom i ja se jednostavno nisam vratio. Mislim da nisam pogrešio. Jer, moja je familija i te kako osetila rat. Ja sam se tako, nekako, izvukao.
Da se niste tada izvukli ko zna da li bi bilo vaše potonje umetničke priče, drugovanja sa našim ostalim velikanima…
Kad čovek stigne do devedesete godine, a uopšte to nije očekivao, sećanja ima previše, ali ljudi ostaje sve manje. Mnogo je mojih prijatelja otišlo. Iz Zadarske grupe niko nije više živ, svi su nekako uspeli da umru. Nema smisla. Ja, evo još uvek čekam i ne pristajem da odem. I sećam se nekih drugarstava. Sa Borislavom Mihajlovićem Mihizom, Mićom Popovićem, Dejanom Medakovićem. U Siminoj 9a. Tamo je Mihiz stanovao. Kakvi su to dani bili. Mihiz je bio živ duhom, jedan šiljast petao, stalno u napadu. Opet, Medaković je bio staložen, smiren. Suprotnost. Sudbina je čudna – danas neka svoja dela čuvam u Mihizovoj ulici, ulici koja nosi ime mog prijatelja. Još jedan moj prijatelj koji je lud sa Srbijom jeste Handke. Nikad ga, međutim, nisam pitao zašto nas toliko voli. A on, budući da je veoma zatvoren čovek, nikada nije osetio potrebu to da mi kaže. Sjajne razgovore vodimo kad se sretnemo. Najviše pričamo o politici. Obojica pratimo šta se oko nas dešava. Ne učestvujemo, ali pratimo.
I, šta zaključujete obojica?
Kad vidimo šta se dešava nismo uopšte optimisti. Bio sam, recimo, baš u vreme napada na redakciju „Šarli ebdoa” u Parizu. Tada je bilo izuzetno neprijatno. Svi smo bili nekako u grču. Nisam se plašio, ali sam osećao strah drugih. Masakr u Betaklanu je samo sve to pogoršao. Strašne su to stvari. Taj način te borbe je grozan – možete da poginete u sekundi bez ikakve najave. Svet je baš rešio da nastavi hod u lošem pravcu. Biće gadno. Jurimo ka nekoj katastrofi. Tako nam izgleda. Priželjkujem da ćemo se, možda, ipak zaustaviti.