Božić na Kalemegdanu
Поглед са Калемгана на ушће Саве у Данав
Vreme je za spremanje prošlo. Ko se mogao spremiti, spremio se. Sad svi čekamo Božić i njegovu noć, koja se sve više spušta s neba i obuzima grad.
Prasad su još od podne prestala da skiče. Kupilo se što se moglo kupiti. Roletne se spuštaju na trgovačkim izlozima. Svetlost iz dućana izbija još samo kroz staklena vrata. To gazde prebrojavaju pazar, pa će onda kući. Na ulici sve manje prolaznika. Svako se povlači u svoj kut, da među svojima dočeka novog Boga. Još da ne zaplješti poneki pucanj po snegu i ledu, mislio bi čovek e je mir na zemlji, a među ljudima ljubav i dobra volja.
Ja nemam gde da se povučem. Ceo je svet moj, i, u isti mah, ceo mi je svet tuđ.
Lutajući po ulicama, došao sam na Kalemegdan. I u njemu je zima, ali mi je ipak prijatnije.
Sneg je danas padao ceo dan, te Kalemegdan izgleda kao da se i on spremio, da u novom, svečanom ruvu dočeka svetu noć. Čista prostirka od plavičastog snega, išarana ledenim šljokicama i opšivena nežnim velom vedre noći, pokrila je sve aleje i proplanke. I na drveću je debeo sneg, te se grane previle, da se drvo s drvetom zagrlilo, pa tako spava dubokim zimskim snom. – Što ja ne mogu da prespavam sneg i led?
– Pred veče, sneg prestao da pada i nebo se izvedrilo, da su na sve strane zaigrale blede zimske zvezde. Mraz stegao.
U parku nema nigde nikoga.
Čak ni gavrana nema, da zagrakću nad bivšim životom. Našli i oni neko toplo mesto. Ostao sam Kalemegdan, da, tako usamljen, sa mnom svetkuje noć kad se Bog rodio.
He čuje se više pesma zaljubljenog gimnaziste niti kašljucanje besposlenih penzionera. Nema više ni osamljenih parova. Otišao i čuvar, te njegove teške potpetice ne kvare svojom lupom mekotu parka. Čak ni gavrana nema, da zagrakću nad bivšim životom. Našli i oni neko toplo mesto. Ostao sam Kalemegdan, da, tako usamljen, sa mnom svetkuje noć kad se Bog rodio.
U moju dušu uvlači ce i zima i seta u isti mah.
Žalosno ciči smrznut sneg ispod mojih nogu, a zvezde blede na nedostižnom, zatvorenom nebu.
Tiho i mrtvo.
Ni grana da se pokrene, da zaigra i zašušti.
Mir, mir, mir. Svuda oko mene mir.
Kao da sam u groblju!
Ali šta to šuška u vrh staze, u senci osedelog drveća?
Iz ugla gde se Kalemegdan sastaje sa bedemima beogradske tvrđave, pojavi se jedna prilika.
Mala i pogurava.
Žena.
Hm, poznajem je. Svako je poznaje. To je ona žena, u izveštaloj crnoj haljini, što svako veče šeta po Kalemegdanu, i stalno nosi kišobran, jedini svoj nakit. Giga se kad ide, s noge na nogu. Uvek izgleda, da joj je dosadno, da je umorna od duge šetnje i da nekog čeka. Koga? Ma koga! Svakog čoveka ona dočeka svojim suvim, izafektiranim pogledom i osmehom kao po dužnosti, pa se onda okrene, neće li dobiti odziv. Ali se niko ne odziva, te ona produžuje da se giga i čeka.
Hoćac, kad mi se približila, zagledao sam je malo bolje. Svetlost zvezda i odbljesak svega to su mi dopuštali. Lice joj je izbrazdano dubokim brazdama preživelog života. U kožu kao da joj je bio urastao neki siv, prljav prah. Kose su joj neočešljane, masne i izmešane sa trakama i dronjcima od iskvarenog šešira na glavi. Gurava i mršava, u onoj izveštaloj haljini, bila je vrlo bedna.
Ova je i mene pogledala suvim pogledom i osmehnula se osmehom po dužnosti, pa ce posle okrenula za mnom, ne bi li se odazvao. Ali ja to nisam uradio, već sam se namrgodio i prošao dalje.
Posle mi je bilo žao. Šta bi me stalo, da sam se i ja osmehnuo po dužnosti! Njoj bi to možda bilo prijatno. Ta cpećniji sam bar od nje; mogao sam od te cpeće nešto odvojiti.
Ej, ali tako! Naša srca nisu tako tanka, da odmah osete kad ih dirne tuđa sirotinja.
Ona je produžila ići naniže, oslanjajući se na svoj kišobran, a ja naviše ka zidinama beogradske tvrđave. Njeni i moji koraci, u disharmonom duetu, odjekivali su tupo po zamrznutom snegu i opustelom parku. Osluškivajući te korake, učini mi se, da se njihovom glasu pridružuje još nešto, nešto potmulije, što mi se čini da dolazi ispod zemlje. Sproću mene, tamo iza bedema, pod zemljom, u kazamatima ima ljudi, koji znaju da je noćas sveta noć. Glas je bolan i pun drhtaja. Da li to pevaju ili plaču robijaši?
O, ja nisam sam. Nisi ni ti sama, prezrena ženo! Stotine, hiljade, milioni ljudi dočekuju, kao i mi, u snegu i ledu noć kad se Bog rodio, i varaju sebe, da će se on vratiti. Ja vidim veliku tragediju života. Ona se neprestano odigrava pred našim očima. Ne žmurite, pa ćete je videti!
Guste gomile ljudi, vezane lancima sudbine, prolaze svakog časa na gubilište, da kao i njihov Bog, koji se ove noći rodio, umru savladani, poniženi i prezreni. Ali ti ljudi ne umiru velikom smrću na pacpećy. Beć za tuđim plotom, kao izgladneli psi, nepoznati, neodeveni i neoplakani, oni ispuštaju svoju dušu. Gomila za gomilom skapava. Crkavaju stari junaci, dolaze novi i lešinama sakrivaju stare.
Neki nisu svesni svoje uloge, te pevaju. Da li to, i ovde, pevaju ili plaču robijaši?
Nikoga nema da mi da odgovora. Ona ce žena zgubila. Mir, mir, mir. Svuda oko mene lažni mir. Mesto odgovora iza granja se pomalja mršav mesec i smeje se kao mrtvac.
(Politika 25. decembra 1906. godine)