Srbija kao dovršena država
Новица Коцић
Pogrešno je, čini mi se, posmatrati procese rehabilitacije Draže Mihailovića i Milana Nedića kao procese koji su sami sebi svrha. Nisu to, po mom mišljenju, ni instrumenti, a ni kameni temeljci koji mogu predstavljati uvod u nešto još tragičnije. Umesto toga, ovo su procesi koji se mogu smatrati „završnim radovima”, poslednjim ekserima koje država Srbija udara na građevinu koja je izrađena prema projektnom dizajnu napravljenom mnogo ranije. Taj dizajn u svom naslovu ne krije ništa što zvuči prestrašno. Nije to ni četnička Srbija, ultranacionalistička, šovinistička, a bojim se ni „antievropska”, nazadna Srbija – kako bi to voleli da zaključe koleginice i kolege iz redova „građanske Srbije”. U naslovu toga dizajna, na čije se ostvareno velelepno zdanje ovih dana udaraju poslednji ekseri, je „Srbija kao dovršena nacionalna država”.
Da bi opravdala svoj naziv, svaka nacionalna država mora da se obračuna s tekovinama koje su u svojoj srži antinacionalne ili, u ublaženoj varijanti, internacionalne. Istorija Srbije, kao i Hrvatske, poigrala se surovo zastupnicima „nacionalnih projekata”, kada je u Drugom svetskom ratu, nasuprot antifašističkom internacionalnom partizanskom pokretu, postavila nacionalne antikomunističke, ali i profašističke pokrete – poput četničkog ili ustaškog. To je tvorcima ideje o „dovršenoj nacionalnoj državi” stvorilo nelagodu, koju su odlučili da odlažu do samog kraja izgradnje velelepnog nacionalnog zdanja. Ta nelagoda ogleda se u tome da je, kako bi se nacionalni projekat dovršio, neophodno raskrstiti s komunističkim „neprijateljem nacije” – koji je istovremeno bio i jedini antifašistički činilac u narodnooslobodilačkoj borbi protiv naci-fašizma. Ipak, što se mora – mora se.
Nisu, sa druge strane, završni radovi na „sanaciji srpske države”, nešto najnečasnije što je moralo biti odrađeno u procesu dovršetka nacionalnog projekta. Najnečasnije je za nama i ono se može kvantifikovati brojem nedužnih žrtava u ratovima s početka radova na gorepomenutom zdanju. Pošto je svaki početak težak, ruke je okrvavio dobar broj izvođača radova. Arhitekte su, doduše, uglavnom pomrle u međuvremenu, ali se i danas služimo njihovim „mudrim rečima”, koje su uklesane u krvlju okupanom kamenu temeljcu naših nacionalnih konstrukcija.
Rasplet sage u najmanju ruku je ciničan. Najpre je izgledalo kao da su ratni temelji nacionalnih država na ovom prostoru anticivilizacijski, a onda se ispostavilo da je uspešnost u procesima etničkog čišćenja i masovnih ubijanja donosila bolju startnu poziciju u daljem procesu radova na nacionalnom projektu. Kako je uspešniji i brži rad na dovršavanju nacionalne države donosio i bolju poziciju u redu za članstvo u „porodici evropskih zemalja”, u nju su prve ušle oni koji ili nisu ispočetka imale problema s etnički heterogenim stanovništvom (Slovenija) ili koje su najuspešnije očistile svoju teritoriju od „destabilizujuće manjine” (Hrvatska). Srbija je pala na ispitu etničkog čišćenja, pa joj taj neuspeli pokušaj u južnoj pokrajini i dalje donosi mnogo glavobolje u evrointegracijama. Srbija zbog ovoga pokušava da se „vadi” na završnim radovima i da tako moderna, nacionalna, sa jasnim antikomunističkim i otuda proevropskim opredeljenjem, zamaskira „fleke” sa početka izvođenja radova. Možda je u prošlosti bilo i „neuspeha”, ali evo – polako se nacionalno velelepno zdanje dovršava. Temelji možda jesu umazani crvenom bojom, enterijer možda jeste siv, poslednji ekseri crni. Najvažnije je da crveni temelji Srbije kao dovršene nacionalne države nisu crveni od komunizma. Još je važnije, estetike radi, da je fasada ružičasta.
Politikolog