Zaboravljeni ustavotvorac

Olivera Milošević

18. 02. 2016. 22:00

Obeležavajući Dan državnosti, srpski državnici skoro da su zaboravili na Dimitrija Davidovića, pisca Sretenjskog ustava. Da premijer u Kragujevcu, usput, nije spomenuo „romantičnog bečkog studenta” koji je uz hrabrog vojnika Karađorđa i nepismenog, ali mudrog kneza Miloša, učestvovao u stvaranju moderne Srbije, Davidovića bi se na taj dan retko ko setio.

Njegov grob u Smederevu, 181 godinu otkako je Srbiji podario prvi ustav, jedan od najliberalnijih tada u Evropi, sablasno je pust. Nisam se slučajno na Sretenje našla baš na tom istorijskom mestu. Odlazim svake godine. Po ko zna koji put sam se uverila da današnjim državnicima ne pada na pamet da baš ovde gde počiva, makar jednim vencem, odaju poštu srpskom ustavotvorcu. Smederevo je nadomak Beograda a ne na kraj sveta. Ali, ni vlast u ovom gradu to ne čini. U njihovoj agendi Davidovićevo ime ne postoji. Nažalost, nisu retki ni Smederevci koji ne znaju da u samom centru, na Starom groblju, počiva Dimitrije Davidović, nekadašnji knežev sekretar, niti da je poslednje tri godine života proveo baš u Smederevu.

Ovde je došao kada je shvatio da ne može da ostane u blizini kneza Miloša, koji je naposletku ukinuo njegov ustav. Slobodoumni Davidović, borac za emancipaciju društva, razbijanje feudalnih ograničenja i autokratske vladavine, očito je bio suviše liberalan za knjaza i vreme u kom je živeo. Pao je u njegovu nemilost i doveka ostao siromašan i zaboravljen. Niko nije zabeležio smrt ovog zaslužnog čoveka i velikog Srbina. Prvo je sahranjen na ledini (verovatno na svom imanju), da niko ne bi znao gde mu je grob. Nečija savest se kasnije probudila. Davidovićev grob je pronađen i njegovi posmrtni ostaci su preneti na smederevsko groblje i položeni u grobnicu.

Možda je najtužnije od svega što vest o njegovoj smrti nisu objavile „Novine srbske”, koje je upravo on pokrenuo i devet godina izdavao u Beču, a potom kratko i u Srbiji. Tadašnji urednik Dimitrije Isailović „zaboravio” je na smrt Davidovića, pretpostavlja se iz straha od kneza Miloša.

Dimitrije Davidović studirao je filozofiju i medicinu u Pešti. Sa imenjakom Frušićem, takođe studentom medicine, uz podršku Jerneja Kopitara, lično od cara Franca dobili su saglasnost da izdaju novine. Pokrenuo je potom i svoju štampariju. Njegov ugled u svetu je nemerljiv sa statusom u rodnoj Srbiji, gde je nakon šest godina po povratku iz Beča prognan i zaboravljen.

Srbija je nažalost i danas, mnogo godina posle Miloša Obrenovića, ostala država u kojoj slobodoumlje nema naročitu cenu. Sudbina novinara koji se poput Davidovića danas bore za slobodu profesije, protiv svake autokratije, ne razlikuje se mnogo. Nisu retki oni koji završe u potpunom zaboravu.