Progonjena iluzija

21. 02. 2016. 09:05

Сцена из представе „Црвена љубав” (Фото: Битеф театар)

Nastala prema motivima romana „Slobodna ljubav” (1923) ruske revolucionarke, feministkinje i spisateljice Aleksandre Kolontaj, predstava „Crvena ljubav” autorke Olge Dimitrijević ima melodramsku osnovu. Pripovest o ljubavi između Vasilise i Vladimira polazište je za istraživanje društveno-izazovnih pitanja, odnosa između privatnog i javnog, ljubavi i politike, problematike društvenih revolucija, i njihovog izneveravanja.

Režija Olge Dimitrijević zadivljujuće je precizna i dosledna, zadivljujuće posebno zato što Dimitrijevićeva nije profesionalna rediteljka, već dramska spisateljica. Jezik predstave je izrastao na tlu uslovnosti i svedenosti, svojstvenom nemačkom pozorištu. Glumci mahom igraju na redovima praznih stolica za gledaoce koje su za ovu priliku prebačene i na scenu. Nikakvih lažnih kulisa nema, a takva ogoljenost sredstava u funkciji je progona iluzije i nametanja verodostojnosti igre. Glumci nastupaju saglasno ovakvom rediteljskom pristupu, svedeno i vrlo ubedljivo. Oni igraju i naratore i likove, Vladimira (Vladimir Aleksić), Vasilisu (Milica Stefanović), Grušu švalju, Mariju Semjonovnu, Lizu Sorokinu, Ninu Konstantinovnu (Jelena Ilić), sa lakoćom prelazeći iz epskog u dramsko. Opušteno piju vodu iz plastičnih flaša dok igraju, što je takođe u funkciji razbijanja iluzije u paramparčad, a kreću se po celoj sali Bitefa, povremeno sede i među publikom, odlaze iza scene, pa samo čujemo njihove glasove itd. U jednoj sceni se pojavljuje i Dimitrijevićeva, u ulozi samouverenog zavodnika Saveljeva. Njena pojava lucidno zaokružuje jezik samoironije i deziluzionizma, potpune ogoljenosti i korenitog autorskog prisustva.

U predstavu su uključeni video-materijali, scene iz crno-belih filmova Ejzenštana i Vertova koji dokumentaristički dopunjuju radnju, prizorima društveno-političkih revolucija, dizanja radničkih tela protiv arogantnog konformizma buržoazije (video Deana Petrović). Početak i kraj su uokvireni video najavama i odjavama, stilski nalik međunatpisima iz nemih filmova, što je povezano sa filmskim insertima. Takođe se povremeno projektuju citati, Kolontajeve ili Fasbindera, o društveno-političkim značenjima ljubavnih odnosa. Lično se i tako nameće kao političko, nekonvencionalni ljubavni odnosi koji grubo ruše patrijarhat su proba za širu društvenu revoluciju, preduslov su opštih političkih potresa.

Scenskom oživljavanju sovjetskog duha pobune doprinose songovi na ruskom koje zavodljivo izvodi Ana Ćurčin, sve vreme sa gitarom prisutna na sceni. Osim njih, ona peva i pesme naših turbo-folk pevačica, Viki Miljković ili Sanje Đorđević, ali u alternativnim aranžmanima. To ima diskretno komična značenja, zbog promenjenog konteksta. U tekstovima se prepoznaje treš–folk poreklo, ali ono tu ima estetizovaniji oblik, pa taj kontrast nosi u sebi ironiju. Ona je posebno jaka pri kraju, kada sve izvođačice horski pevaju pesmu „Crveni lak” Sanje Đorđević. To horsko pevanje istovremeno ima i snažna dramska značenja, što je reprezentativno za ovu predstavu, u smislu istovremenog plasmana kiča, ali i kreativnog odmaka prema kiču. Drugim rečima, diskretno se nameće samosvesno, samoironično uživanje u kiču, neprestano se poigrava s njim. Taj ambivalentan smisao je prisutan u različitim rediteljskim postupcima, na primer u sceni prosipanja konfeta, na vest o Vasilisinoj trudnoći. Povremeno se koriste i mikrofoni koji mehanizuju govor glumaca, što stvara odmak od primarne sentimentalnosti značenja izraženih osećanja.

Predstava „Crvena ljubav” Olge Dimitrijević redak je slučaj značenjski gustog i umetnički zaokruženog teatra koji nas je sačekao onda kada se tome nismo mnogo nadali.