Propali pilot i doktor za krntije

03. 03. 2008. 22:00

Раде Радивојац у својој „радионици” (Фото Р. Миловић)

Banjaluka – Život bez cilja, sličan je ramu kojem slika fali, a u životu Rada Radivojca (79) slika je puno, fale – ramovi.

Rade potiče iz višečlane porodice o kojoj ništa ne zna. Dat je kao dečak u susedno selo kod jedne porodice u najam. Posle ofanzive na Kozari, mnogi su Srbi pobijeni, a većina odvedena u Jasenovački logor, u koji je dopao i mali Rade.

– U bežaniji, moj vršnjak Stojan i ja natrčali smo na Nemce. Propustili su nas bez reči, ali nas je sustigao vučjak, a za njim došao jedan četnik. Psovao nam je i oca i majku i Tita, a Nemci viču: „Ćeto, kinder, kinder”, ali Ćeto nas ne pušta, već utovari na jedan kamion koji nas je odveo u Jasenovac. Tamo dani jada, čemera i pakla, a gladi najviše. Logor opasan redom žice, a na svakih desetak metara ustaša kao kolac, s puškom na gotovs – priseća se Rade

Onda se jednog dana na logor sručio grad veličine kao jaje. Nebo se sastavilo sa zemljom, ustaše napustile stražarska mesta, a neko je povikao: „Bežimo”. mnogi potrčaše da spasu goli život, među njima i Rade. U pucnjavi, ustaški metak pogodio ga je u butinu. Pronašli su ga partizani, kao i jednog mališana koji je upao u jarak. Nije znao ni kako mu je ime, pa pošto je doveden kao trinaesti iz jarka u kojem je jaukao, dobio je ime Janko Trinaestić. Sa ovim Jankom je Rade prebačen engleskim avionom na lečenje u Italiju, a potom u Moskvu vozom preko Budimpešte. U Moskvi je Trinaestić rastom prestigao Rada i počeo da se spušta niz čaršave do prizemlja gde su bile devojke – piloti. Rade se nije pomerio sa 1,60 m visine, ali se jednog dana po nagovoru Maruške, školske drugarice, vinuo u zrak na školskoj letilici 102. Okrznuli su se krilima u zraku, pa je Rade svoj prvi i jedini pilotski let završio u kukuruzima. Sve se zataškalo zbog činjenice da je Maruškin otac bio visoki oficir sovjetske vojske.

– Svađa Tito – Staljin, vrati nas u Jugoslaviju, ali ovoga puta brodom uz Dunav. Ja odabrah Banjaluku za nastavak školovanja, jer je blizu Kozare. Tu završih automehaničarski zanat i položih za vozača kamiona. Najbolji u klasi. Zvanično sam radnik Autoprevoza, ali vozim inspektore Udbe i miliciju razvozim po terenu u poteri za četnicima odmetnicima. Jednom kamionom punim namirnica upadnemo u četničku zasedu. Razoružaju nas, pokupe namirnice i narede da se vratimo u Banjaluku. Tu, sutradan, u krugu tvrđave „Kastel” drugovi streljaše onu dvojicu milicionera, jer nisu pružili otpor četnicima, a meni oprostiše jer sam rukama držao volan – priča Rade.

Usledila je potom ženidba, pa i troje dece, a Rade se dao u opravke kamiona i limuzina. „Mulja” sa delovima, popravlja, preprodaje staro za novo što mu omogućava kupovinu kuće, ali i „mercedesa”. Na Sudu protiv Rada svedoči njegova supruga i dobija da plati kaznu od 18 miliona dinara i 3,5 godina zatvora. Novac je uplatio, a na robiju nije otišao jer je u međuvremenu umro javni tužilac, a sudija predmet sklonio na dno fioke.

Rastao se od žene i dece i preselio na Tunjice, gde se sada nalazi i Kazneno-popravni dom. Onda ga nije bilo kada je Rade iskrčio parče zemlje gde je smestio jedan stari autobus koji mu je dao Autoprevoz za stanovanje. Tu je kasnije sagradio i omanji porodični dom. I dalje na crno popravlja „krntije”. Ima nešto malo i penzije, pa se krpi kako zna i ume.

– Svašta sam ja preko glave preturio. Prvi sam u Banjaluci registrovao privatni autobus i jednom sa putnicima na Kupresu, one zime posle zemljotresa u Banjaluci, proveo četiri dan potpuno zavejan, a spaseni smo uz pomoć helikoptera.

Ovih dana sam s mojim drugovima penzionerima Mladenom, sudskim pisarem i Boškom, nastavnikom fiskulture, išao u Glinu, ne bih li nakon 13 godina pronašao čoveka koji je u mom dvorištu tokom „Oluje” u Hrvatskoj ostavio konjsku zapregu, koju je našao u selu, ali ne i svoju porodicu. Kako je nije pronašao ni u zbegu do Banjaluke, kod mene je samo popio rakiju i ostavio zapregu, rekavši da mora nazad u traganje za porodicom. Ime mu nisam upamtio. Više se nije pojavio, a ja sam uz pomoć veterinara legalno prodao konje a novac stavio na knjižicu. Pare još čekaju mog neznanog posetioca, a od njega ni traga ni glasa. U Glini su nas ljudi popreko gledali, kada smo se raspitivali o sudbini neznanog „kočijaša” – ratnika, pa smo se bez ikakve informacije, vratili u Banjaluku.

Ja sam još na staroj adresi. Čekam, a dokle ću ne znam. Zdravlje me za sada služi, a dokad će, ni to ne znam. Kod mene ti se nikad ništa nije znalo unapred reče za „Politiku” čika Rade.