Kalifat na Mediteranu
Pogibija dvoje srpskih državljana tokom američkog bombardovanja Libije u Vašingtonu biće arhivirana kao još jedna neželjena epizoda u globalnom suprotstavljanju terorizmu.
Da li su vlasti u Beogradu obavestile svog najvažnijeg koalicionog partnera u borbi protiv Islamske države da poseduju preciznu informaciju o lokaciji na kojoj se nalazilo dvoje stradalih službenika ambasade u Tripoliju? Da li su Amerikanci – uz takvu informaciju ili bez nje – ponovo obaveštajno omanuli, kao u vreme pogibije svog ambasadora u Libiji 2012, ili u mnogim drugim prilikama koje se knjiže kao „kolateralna šteta”?
Odgovore na pitanja kako je došlo do „kolateralne štete” možda ćemo dobiti, možda i ne, ali napad lovaca bombardera F-15E na logor za obuku Islamske države u blizini tuniske granice potvrđuje da u suočavanju sa krizama šef za šefom Bele kuće koristi ista, davno napisana, vašingtonska skripta: sila, vojna intervencija.
SAD i Zapad nikako da izvuku pouku iz vojnih intervencija po Iraku i Libiji koje su završene na isti način – uklanjanjem despota i otvaranjem vrata džihadistima protiv kojih su se isti ti despoti decenijama borili.
Muamer Gadafi se u jednom trenutku pretvorio u saveznika rata protiv radikalnog islama. Odrekao se oružja za masovno uništavanje, platio odštete za žrtve svojih zločina iz vremena kada se bavio terorizmom. Zapadu je predavao važne obaveštajne podatke koji su sprečili mnoge terorističke udare.
Gadafi je, poput Hosnija Mubaraka u Egiptu, radio sve, ili gotovo sve što se od njega tražilo. Zapad mu se odužio tako – što ga je ubio. Libija je primer kako vojne avanture uvode zemlje-pacijente u potpuni haos. Zemlja je svaki atribut normalne države izgubila otkako je NATO pomogao u rušenju Gadafija 2011. godine.
Islamska država je od Libije stvorila svoj treći najveći poligon, posle Iraka i Sirije. Kalifat na Mediteranu. Zakoni šarije sasvim blizu ranjivih južnih granica Evrope.
Barak Obama se bombardovanjem Sirije pridružio kolekciji „ratnih predsednika”, što to na startu svog prvog mandata nije želeo. Ponovljen je pogubni bliskoistočni scenario po kome se pokušaj demokratizacije završava kao vežbanka radikalne islamizacije.
Da je Obama ranije u Asadu prepoznao saveznika, makar i privremenog, da se svojevremeno oslonio na snage regularne sirijske armije a ne na predviđanja da će se ona raspasti koliko 2011, mnoge stvari na frontu protiv Islamske države išle bi nekim drugim tokom.
Preduslov da Zapad iz ovakvih situacija nešto nauči je da prepozna svoje ogromne promašaje. Ali, lideri nisu spremni da priznaju greške. Politika Zapada prema izazovima arapskog sveta i radikalnog islamizma je u rasulu.