Poludragi kamen sa Kozjeg brda
Уместо за накит, калцедон служи за притискање купуса: центар Ирига (Фото Д. Драгичевић)
Irig – Iriška opština dobila je centralno mesto u projektu budućeg geoparka na teritoriji Fruške gore, koji će biti pod zaštitom Uneska, zajedno sa još 50 geoparkova u svetu. Jedna od zaštićenih lokacija geoparka biće Kozje brdo, na kome su početkom osamdesetih godina prošlog veka otkrivene zalihe izvanredno lepog ljubičastoplavog kalcedona, poludragog kamena pred kojim zastaje dah. Lokalitet će najpre biti zaštićen od eventualnih divljih iskopavanja, ali se od njega neće praviti spomenik. Stručnjaci Pokrajinskog sekretarijata za energetiku i mineralne sirovine ne isključuju mogućnost da jednog dana na Kozjem brdu počne eksploatacija poludragog kamena, jer se geoparkovi i osnivaju radi održivog razvoja zaštićene teritorije, kao što je Fruška gora.
Ljubičastoplavi kalcedon otkrila je pre tri decenije, sasvim slučajno, jedna ekipa Geološkog instituta iz Beograda. Kad je ustanovljeno da kalcedona ovde ima u velikim količinama, sve je predočeno pokrajinskom Komitetu za energetiku i sirovine, pa su ubrzo usledila trogodišnja istraživanja na celom području. Otkriveno je da se ovde kalcedon, ahat, jaspis i oniks javljaju u razmerama kakve Evropa ne poznaje! Jer, na drugim evropskim nalazištima ahat i kalcedon javljaju se u vidu vulkanskih stena, dok su na Fruškoj gori nastali hidrotermalnim rastvaranjem.
Nađeno je da poludragog kamena ima na 11 „perspektivnih lokaliteta”, a pet lokaliteta – Kozje brdo, Cerova strana, Crveni Čot, Neradin i Jazak – bilo je predmet većih istraživanja, sve do izrade projekta za eksploataciju. Najdetaljnija istraživanja obavljena su na lokalitetu Kozje brdo, gde su utvrđene zalihe za stogodišnju eksploataciju poludragog kamena. Sačinjen je i idejni projekat za površinsko kopanje relativno malih razmera, koje ne bi narušilo prirodnu lepotu Fruške gore.
Prema idejnom projektu, 80 radnika bi iskopavalo, a njih 60 bi u fabrici obrađivalo poludragi kamen. Za tu namenu, osnovano je preduzeće „Srem”, a za direktora imenovan je tadašnji Irižanin Lazar Đurišić. Kako u Jugoslaviji nije bilo nikakvog tehnološkog znanja za obradu poludragog kamena, pa ni mašina, preduzeće se orijentisalo na uvoz opreme. Znalo se da će procedura uvoza opreme trajati dugo, pa su iznajmljene tri mašine za izradu probne serije nakita i drugih predmeta od poludragog kamena, a zaposleni su i vrhunski dizajneri. Probna serija je prosto razgrabljena. I na tome se sve završilo.
– Tadašnje vlasti su teško davale saglasnost za uvoz strane opreme, i u čekanju saglasnosti ugasio se entuzijazam – kaže za „Politiku” prvi i jedini direktor preduzeća za eksploataciju poludragog kamena Lazar Đurišić, danas vlasnik privatnog preduzeća u Novom Sadu. – Ali, ubeđen sam da bi sve uspelo da je ambicija bila skromnija. Naprosto, bio je to prevelik program za poludragi kamen. U svetu se sličnim poslom bave mala preduzeća sa pet do šest radnika, a u Irigu se odmah krenulo na veliki program sa 140 radnika.
Preduzeće „Srem” ugašeno je 1983, ali je kod nekih učesnika tog neuspelog poduhvata preživela snažna „infekcija” od poludragog kamena, pa se i sada upinju da sa projekta skinu arhivsku prašinu i eventualno nešto pokrenu na Kozjem brdu. Pre gašenja preduzeća, u novinama i na televiziji ispričano je mnogo lepih priča o neobičnom poduhvatu siromašne opštine. Začudo, šira javnost je mnogo teže prebolela raspad sna o poludragom kamenu, nego sami Irižani. Niti su se mnogo uzbudili zbog poduhvata, niti su preterano žalili zbog neuspeha. Nastavili su, kao i vekovima u prošlosti, da prvoklasnim kalcedonom ili oniksom pritišću kiseli kupus i turšiju, jer je to čist i gladak kamen, ništa se sa njega ne kruni.