Ne tone, uprkos talasima

Dragan Vukotić

27. 02. 2016. 22:00

Od našeg specijalnog izveštača
Pariz – Vojnici sa dugim cevima na ovdašnjim ulicama verovatno i ne slute da su u glavama mnogih Parižana mnogo više postali simbol državnog terora negoli čuvara građana od terorista. Oni su, međutim, samo pojavni oblik,  najvidljivija manifestacija mnogo opasnijeg procesa koji tinja ispod površine, daleko od pogleda znatiželjnih prolaznika. Tromesečno vanredno stanje uvedeno nakon pokolja u kojem je 13. novembra prošle godine izginulo 130 ljudi, produženo je pre nekoliko dana za još tri meseca. Ali, ako se ispuni krajnji cilj predsednika Fransoa Olanda o kontroverznim promenama ustava, to će onda biti najopasniji korak ka razmontiravanju mehanizama Pete republike i svega dobrog na čemu ona počiva.

NA PUTU ZA VERSAJ: Ustav je u Francuskoj svetinja. Menja se jedino uz podršku tri petine Kongresa (oba doba parlamenta – Narodne skupština i Senata) koji tim povodom zaseda u Versaju. Prvi korak je već napravljen kada su početkom meseca poslanici donjeg doma podržali paket mera za izmenu najvišeg pravnog akta. Izglasan je tekst nacrta amandmana kojim se u Ustav kao odredba uvodi vanredno stanje, čime snage bezbednosti dobijaju veća ovlašćenja. No, iako pravni eksperti upozoravaju da je dug put za Versaj, i da je još prerano da Oland i društvo otvaraju šampanjac, posledice eventualnog usvajanja su jasne: uključivanjem odredbe o vanrednom stanju u Ustav izvršnoj vlasti bi bile odrešene ruke za zloupotrebe. Na put im onda ne bi mogla stati ni sudska vlast koja sada služi kao kakva-takva brana političkoj samovolji.

Olandov juriš na najviši pravni akt prati još jedna ništa manje kontroverzna mera po kojoj bi francusko državljanstvo moglo da bude oduzeto licima optuženim za terorizam. Ideja je najpre bila da se na meti nađu dvojni državljani koji sem francuskog imaju još neko državljanstvo, ali je odbačena posle zamerki levičara da se tako otvara front za podele na „čiste” i na ostale Francuze. Suočeni sa kritikama Oland i njegov premijer Manuel Vals su preformulisali predlog i on je u proceduru otišao tako da se odnosi i na građane rođene na tlu Francuske. Nevolja je, međutim, što je time razulario desnicu, a desničarski senatori će ga kad-tad sačekati na glasanju u gornjem domu parlamenta.

Svejedno, sve što se dešava nije ništa neobično i neobjašnjivo. Štaviše, i pticama na grani je jasno da se svi politički potezi vuku sa jednim okom uperenim na 2017. kada se održavaju francuski predsednički izbori. Političari pažljivo iščitavaju izveštaje o sondažama javnog mnjenja koje pokazuju povlačenje političkog spektra nadesno. Dakle, politika čvrste ruke i parole o zaštiti nacije od spoljnih neprijatelja deluju kao sigurna kombinacija na koju valja odigrati. Ni priča o oduzimanju državljanstva u slučaju osuđenih za terorizam nije specijalitet ove vlasti. Nešto slično predlagao je i Nikola Sarkozi, ali se suočio sa besom javnosti, pisane su peticije i organizovani protesti. A ko je bio među potpisnicima? Oland i Vals.

U trenucima velike nacionalne tragedije i nesreće najgore što jedan lider može da uradi jeste da unosi nove podele među građane i pokreće nekakav lov na veštice, a sve zarad jeftinih političkih poena. Zato Oland nikad neće biti državnik.

Slično se ponašao i Toni Bler nakon terorističkih napada u Londonu 2005. kada je poginulo 52 osobe. Njegova vlada je nastojala da progura zakon koji bi omogućio zadržavanje osumnjičenih za terorizam u pritvoru 90 dana bez podignute optužnice. Ideja je stvorila dodatnu podeljenost i ogorčenje među građanima u trenucima kada je jedinstvo bilo preko potrebno.

KO JE ZATROVAO NAŠU DECU: U Francuskoj se ovih dana mnogo govori o uzrocima zbog kojih mladi Francuzi potpadaju pod uticaj ekstremista. Dosta se diskutuje i o tezi koju je neposredno posle novembarskih napada u kolumni u „Mondu” izneo vodeći ovdašnji islamolog Oliver Roj, koji tvrdi da je druga generacija imigranata u Francuskoj posebno laka lovina za terorističke ćelije. U njegovoj interpretaciji džihadizam predstavlja „generacijski i nihilistički revolt”, pa piše: „Francuska je u ratu. Možda. Ali u ratu sa kim i protiv koga? Daeš (Islamska država) pod svoje okrilje uzima radikalizovanu francusku omladinu. Bez obzira na to da li potiču sa Bliskog istoka, ovi mladi buntovnici su u potrazi za misijom... kojoj mogu dati svoj lični krvavi pečat. Uništenje Daeša neće promeniti ništa u toj pobuni.”

Ipak, uprkos ovim pesimističnim, često citiranim redovima, bilo bi duboko pogrešno Parizu i Francuskoj spočitati nedostatak optimizma i prkosa. Ništa ne odslikava tako dobro duh jednog grada kao ulična umetnost, smeštena van galerija i muzeja, ponikla upravo tu – na ulici. Možda se najupečatljiviji simbol prkosa francuskog građanskog, slobodarskog duha može videti na ovdašnjem Trgu republike. Skver koji slavi bratstvo, slobodu i jednakost spontano je postao neka vrsta mauzoleja na koji Parižani donose cveće i pale sveće za svoje ubijene sugrađane. Dominira grafit sa motom grada koji nedvosmisleno poručuje Fluctuat nec mergitur – Ne tone, uprkos talasima.