U jutarnja zvona
Алекса Шантић
Ti opet kucaš u prozor moj,
Pa šta mi nosiš, dane?
Pregršti sunca, harfe, i poj,
I s belim cvetom grane?
No ja radosni ne čujem zvuk
Što topi pokrove snega –
Skrhanu harfu i grobni muk
S tvoga mi donosiš brega.
Po stubovima doksata mog
Ti drače penješ mi grube –
Zar ove vence udeli Bog
Onima što ga ljube?
Kao i juče, k’o svaki put,
Kad zvono jutarnje bije,
Ti pružaš meni krčag a ljut
U njemu sičan vrije.
Jutros je tako zelen i kap
Svaka mi dušu zgrči,
Kao da nosi prosjački štap
I lebac jede sve grči.
Sa tvoga daha seče me led
I padam, k’o s lišćem žutim
Na bregu svelih stabala red
Pod sekirama krutim.
I nigde zgreva... Svrh odra mog
Samo kandilo rudi –
He gasi! Nek se u blesku Bog
Još smeje svrh rana ljudi.
Tako! Sad leti, rasiplji cjaj!
A ovde groblja i tame,
Skrhanu harfu i krčag taj
Ostavi navek za me...
(Politika, 6. januar 1922. godine)