Da li je gakanje spasilo migrante
U rubrici „Pogledi”, prošle nedelje, Muharem Bazdulj ponovo je potegao moju kolumnu i mene, kao da mi, ne daj bože, daje šestomesečni pomen („Petlovi i guske”, 17. 2.). Zarad mog ćutanja valjda. Učinio je to i Veljko Lalić, u Uvodniku „Nedeljnika”, iz istog razloga verujem, no kraće i duhovitije. Kod dobronamernog Bazdulja našla sam se na velikom prostoru, s petlovima i guskama koje su spasile Rim. Bazdulj, cenim, nije video mogućnost da nastupi jasnije, a da, poučen mojim medijskim linčom, ne prođe isto, u slučaju da mi otvorenije da za pravo. No teško je ne učiniti to posle svega što je učinila stvarnost.
Ali, kako sam i posle šest meseci referentno ime za povlačenje kad se potegne tema migrantske krize, evo da se javim. Dobro sam i zdravo. Odgovaram sada, ne do sada, jer sam čekala da vidim dokle će moji kritičari dobaciti. Dobacili su do gakanja.
Bazdulj praktično konstatuje ono što su ti vrli intelektualci pokazali: brutalni seksistički napad, a ja dodajem: i lični, rodni, profesionalni, idejni, kakav hoćete. O kolumni se najmanje polemisalo. Još nešto je dobro primetio Bazdulj: petao koji prvi kukuriče može da ima probleme. Desi se da ga mrze. Prvi budi uspavane. A gakanje? Je li spasilo migrante, ili zemlje domaćine od problema? Koliko vidim, spasilo je samo pozicije i honorare kritičara. E sad, što se tiče honorara...
Pošto su se ove gromade kritike izrazile rečnikom vulgarnijim i nedostojnijim od bilo kog tabloida koji mrze, i učinili to u javnom prostoru koji vole da zauzimaju, one za koje sam procenila da će im u daljem radu i sazrevanju, ličnom i profesionalnom, podrška iz vrednosti kakve su sloboda govora, pravo na lični stav i kultura komunikacije dobro doći, tužila sam. A pošto verujem u pravni sistem ove zemlje, njihove honorare koje u vidu odštete budem dobila, humanitarno ću prosledi centrima za zbrinjavanje migranata u Srbiji. Nemate ništa protiv?
Ali, kako je šestomesečnica u pitanju, nije zgoreg sumirati: desilo se i nešto drugo, što se niko nije usudio da primeti. Do moje kolumne, sredinom avgusta 2015, vlast nije propuštala informacije o toj temi. Mediji su dremali, a hiljade prognanih dnevno je ulazilo u našu zemlju. Snalazili su se uglavnom spavajući po železničkim stanicama i parkovima. Ironično, ali posle polemike koja se nakon tog mog opisa podigla, vlast je reagovala promptno. Prvo je migrante posetio premijer, a onda su organizovani i svi potrebni humani uslovi za prihvat nesrećnih ljudi i njihovih porodica. Srećna sam što je bilo tako.
Drugi deo opisa zbog kog sam prokažena odnosio se na razlike koje treba pomiriti, da nas ne bi delile. Ne smetaju meni lično pogledi „njihovih muškaraca” na mene u letnjoj haljini. Ali, smatram dužnošću onih koji su rat izazvali i obećali spasenje milionima čim dođu u Evropu, da nađu način i objasne sa kakvim kulturnim razlikama će se sresti. Nije dovoljno samo pružiti medicinsku pomoć, kampove za prihvat i hranu. Treba se pozabaviti prilagođavanjem. A nisam čula još da Evropa otvara fondove i logistiku za to.
Što se mene tiče, sa sindromom prvog petla, ili ne, hodam na potpeticama i dalje. Mada, bez podrške, i bez linča, na njima se hoda teže. Ali neka. Potpetice, dokazano, drže kičmu pravom.