Mali biseri u glavnom programu
Из филма „Дете среде” Лили Хорват (Фото: 44. Фест)
Festovi dani odmiču i ono što je na centralnom festivalskom mestu, u dvorani Sava centra uočljivo, jeste da je broj gledalaca na projekcijama inostranih veći od broja gledalaca premijernih domaćih filmova. Zašto je to tako, pitanje je na koje bi odgovor zahtevao opsežniju analizu i veći prostor nego što je ovaj novinski, posvećen danas aktuelnim filmovima na Festovom repertoaru.
Sa svečanog otvaranja 66. Berlinala na 44. Fest stigao je „Ave Cezare” (Hail, Caesar!) Džoela i Itana Koena, prilično zabavan omaž poslednjim godinama holivudske zlatne ere, sa osvrtom na nadolazeću eru Hladnog rata i Mekartijevog lova na komunističke „veštice”. Period je to tek nešto malo odmakao od Drugog svetskog rata, kada u holivudskim studijima još uvek vladaju čvrste producentsko-kapitalističko-hrišćanske ruke, što kontrolišu i sudbine i biografije glumačkih zvezda. To je i period kada se u zanetim holivudskim piscima i scenaristima rađaju simpatije prema crveno-socijalnoj pravdi sovjetskog tipa. Između te dve holivudske krajnosti Koenovi i smeštaju svoju komičnu priču, čvrsto oslonjenu na galeriju likova predvođenu likom velike dramske holivudske zvezde Berda Vitloka (u lakrdijaškom tumačenju Džordža Klunija), prilično glupavog u stvarnom životu van filmskog seta.
I inače se ovaj film Koenovih, osim na vizuelnu, stilsku i tehničku besprekornost, oslanja na snažnu igru glumaca poput Džoša Brolina (producent), Aldena Erenrajha (zvezda kaubojaca Hobi Dojl), Tilde Svinton (uloga bliznakinja Tore i Tesali Taker), Fransis Mekdormand (filmska montažerka S. S. Kalhun), Skarlet Johanson (lik Di Ane građen prema Ester Vilijams), Čeninga Tejtuma (zvezda mjuzikla)... Osim na Festu, ovaj film je od danas i na redovnom bioskopskom repertoaru.
U programu „Fokus Evropa” danas može da se vidi i kako se italijanski reditelj Luka Guadanjino prilično hrabro odlučio za još jedan rimejk filma „Bazen” Žaka Deraja (onaj sa Romi Šnajder i Alenom Delonom ), učinivši to kroz neku vrstu energičnog omaža rokenrol svetu s kraja dvadesetog veka. Svetu ljubavi, lepote, želje, strasti, seksa i seksualnosti, muzike, opasnosti, kakav više ne postoji. Svoja četiri aktera u filmu „Rasprskavanje” (A Bigger Splash), čije likove tumače Tilda Svinton (rok legenda Marijen Lejn), Matijas Šeonerest (njen partner Pol), Rejf Fajns (hiperaktivni muzički producent i bivši Marijenin ljubavnik) i Dakota Džonson (producentova ćerka sa ponašanjem prave Lolite), Guadanjino je smestio na ostrvo Pantelerija, bliže Tunisu nego Italiji. Otuda se u tom elitnom, dekadentnim i intimnim dramama nabijenom bogatunskom muzičkom svetu, pojavljuju i izbeglice sa severa Afrike što filmu „Rasprskavanje” daje na aktuelnosti i na neočekivan način ga udaljava od filmskog uzora, Derajevog originala...
Iz filma „Otadžbina (Foto: 44. Fest)
Film „Otadžbina” u režiji Olega Novkovića prema scenariju Milene Marković, premijerno će biti prikazan u velikoj dvorani Sava centra u 19 časova. Biće to prilika i za pozdrav i velikoj glumačkoj ekipi u kojoj su i: Nada Šargin, Vuk Kostić, Marta Bjelica, Nebojša Glogovac, Anita Mančić, Milica Mihajlović, Bojan Žirović, Dubravka Kovijanić, Marko Janketić...
Govoreći u intervjuu za Fest o „Otadžbini” i temi iskupljenja Oleg Novković je rekao: „Što se tiče iskupljenja, ja sam potresno i ironično prikazao kako ljudi – koji su kao većina nedovršeni, puni strasti, više loši nego dobri – pokušavaju da spasu svoju dušu i nađu neki smisao”.
O prisutnoj simbolici u filmu, naročito o simbolu jagnjeta, Novković kaže: „Simboli nisu tako jednostavna stvar, zato ih i koristimo. Isus je božje jagnje koji na sebe preuzima grehe sveta. Jagnje može biti simbol žrtve koja se čini za druge. Može biti simbol nežnosti, nevinosti, obnove, trijumfa života nad smrću. Može biti simbol Isusovog trijumfa i moći, njegove čistote ili njegovog stradanja. Zavisi kako se prikazuje. Ja se ne bavim nevinim žrtvama, ja pričam priču o uništenju”.
Novkovićeva „Otadžbina” je jedan od filmova u takmičarskoj selekciji Srpski film čijim žirijem predsedava Dragan Bjelogrlić.
V. P. – D. L.
Iz Glavnog takmičarskog programa, među filmovima o čijim vrednostima svakodnevno veća žiri na čelu sa ruskim rediteljem Pavelom Lunginom, za ovu priliku bih izdvojila debitantske filmove: mađarski „Dete srede”, bugarski „Žeđ”, gvatemalski „Vulkan” i iranski „Nahid”.
„Dete srede” Lili Horvat je film sigurne režije i autentične estetike. Kao kvalitet ima i dobro napisanu priču o mladoj samohranoj majci Maji, čiji četvorogodišnji sin deli njenu sudbinu. I on je stanovnik doma za nezbrinutu decu iz kojeg je, tek nedavno, izašla i njegova majka. Horvatova je fokusirana na borbu svoje junakinje da preuzme kontrolu nad sopstvenim životom, ali i da pobedi samodestrukciju koja je na svakom koraku prati. Maja se trudi najviše što može da ispuni davno dobijeno proročanstvo da „deca rođena u sredu mogu u životu da postignu sve što žele”, a sve sa ciljem da konačno dobije dozvolu da se sama brine o svom detetu. Ovaj naoko sumorni egzinstencijalistički film pun je ljudskosti. Ljudskih vrlina i mana koje Lili Horvat istura u prvi plan prikazujući borbu ljudi sa svojom nesrećnom sudbinom i sa samima sobom. Film vredan pažnje...
Bugarski film „Žeđ” Svetle Cocorkove, fascinantno je estetsko dostignuće (majstorska fotografija Veselina Hristova) sa minimalističkom pričom za pet gubitničkih likova u ruralnom planinskom području i dramom koja svedoči o suši ljudske duše i žeđi za ljubavlju...
Za svoj debitantski film „Vulkan” (Ixcanul) autor iz Gvatemale Hair Bustamante osvojio je prošle godine u Berlinu „Srebrnog medveda”, nagradu „Alfred Bauer” za igrani film koji otvara nove perspektive. Priča o sudbini berača kafe na plantaži u podnožju aktivnog vulkana, koja se prelama kroz lik sedamnaestogodišnje Marije, pripadnice plemena Maja, ujedno je i priča o otkrivanju sopstvenog sveta i kulture. Sveta u sudaru sa snovima o blistavom životu u SAD...
Iranski „Nahid” mlade rediteljke Ide Panahanden, o problemima kroz koje prolazi mlada raspuštenica u pokušajima da se ponovo uda i to za čoveka kojeg veoma voli, moderno je režiran film snažnog društvenog angažmana i vizuelne poetike koja i inače često krasi iransku kinematografiju...
Ukoliko na ove filmove naiđete u nekoj od Festovih dvorana širom grada, nemojte ih propustiti.