Veći strah od izbeglica nego od Islamske države

06. 03. 2016. 22:00

(Илустрација Јован Прокопљевић)

Da li će uje­di­nje­ni deo Evro­pe osta­ti na no­ga­ma u su­da­ru sa pro­ble­mi­ma ko­ji, kao na po­kret­noj tra­ci, sti­žu je­dan za dru­gim? Ho­će li EU po­klek­nu­ti, ras­pa­sti se, ili će, na kra­ju, ipak us­pe­ti da „pre­ži­vi”?

Da­nas u Bri­se­lu Evro­plja­ni će po­ku­ša­ti da ko­nač­no usa­gla­se za­jed­nič­ki, evrop­ski od­go­vor na iz­be­glič­ku kri­zu. Do­sad svi ta­kvi po­ku­ša­ji okon­ča­ni su ne­u­spe­hom, sa­da je ka­žu po­sled­nja šan­sa da Evro­pa na­đe re­še­nje za ve­li­ku se­o­bu na­ro­da u 21. ve­ku.

Iz­be­gli­ce su, me­đu­tim, sa­mo je­dan od go­ru­ćih pro­ble­ma ko­ji pri­ti­ska­ju Evrop­sku uni­ju. Biv­ši ne­mač­ki am­ba­sa­dor u SAD Kla­us Ša­ri­ot sma­tra da u ovom tre­nut­ku Uni­ja isto­vre­me­no „bo­lu­je” od čak osam kri­za. Po­red iz­be­gli­ca Evro­pu još pri­ti­ska­ju: te­ro­ri­zam, ra­to­va­nje na Bli­skom is­to­ku, ukra­jin­ski pro­blem, uz­let po­pu­li­zma, ve­li­ki rast dr­žav­nog du­ga, breg­zit i dr­ma­nje Šen­gen­skog spo­ra­zu­ma.

Sva­ka od ovih kri­za po­na­o­sob do­volj­na je da dra­ma­tič­no pot­ko­pa te­me­lje za­jed­nič­ke evrop­ske „ku­će”. Kri­ze tra­ju a je­din­stve­nog evrop­skog re­cep­ta za nji­ho­vo re­ša­va­nje ne­ma na vi­di­ku. Ume­sto to­ga ima­mo već pra­vu in­fla­ci­ju evrop­skih sa­sta­na­ka – mi­ni­star­skih, pre­mi­jer­skih i pred­sed­nič­kih – osme­he na za­jed­nič­kim fo­to­gra­fi­ja­ma li­de­ra i mno­go obe­ća­nja da bi već na­red­ni sa­mit mo­gao da bu­de onaj pra­vi, pre­lom­ni, isto­rij­ski.

-----------------------------------------------------------------------------------------

Pri­liv mi­gra­na­ta je Evro­pu pr­vo ba­cio u mo­ral­nu kri­zu, po­tom ju je po­li­tič­ki do­veo na rub op­stan­ka, da bi se ona sa­da, tra­že­ći na­čin da na sna­zi odr­ži slo­bo­dan pro­met pre­ko unu­tra­šnjih gra­ni­ca, gr­či­la da se spa­si od fi­nan­sij­skog de­ci­mi­ra­nja. Jer, pad šen­gen­skog bez­vi­znog spo­ra­zu­ma bi, pre­ma ra­ču­ni­ci ne­mač­ke fon­da­ci­je Ber­tels­man, mo­gao da je u na­red­noj de­ce­ni­ji ko­šta ot­pri­li­ke de­se­ti­nu bru­to dru­štve­nog pro­iz­vo­da.

Buk­ta­li su mno­gi ra­to­vi na Bli­skom is­to­ku, ali je Evro­pa ma­hom mo­gla se­bi do­zvo­li­ti da se ne osvr­će pre­te­ra­no na njih, pre­pu­šta­ju­ći sa­mo biv­šim ko­lo­ni­jal­nim si­la­ma, Ve­li­koj Bri­ta­ni­ji i Fran­cu­skoj, da se ozbilj­no upli­ću u ta­mo­šnji ha­os i na­sto­je da oču­va­ju ne­što od uti­ca­ja ka­kav su na taj deo sve­ta ne­kad ima­li. Ne­moć Evrop­ske uni­je da di­plo­ma­ti­jom umi­ri stra­vič­ni si­rij­ski rat, prem­da joj on buk­ti bez­ma­lo na kuć­nom pra­gu, ni­je bi­la iz­ne­na­đe­nje, pa ni­je pre­vi­še po­lju­lja­la ugled Evro­pe, ko­ji se na rav­ni mir­nog re­ša­va­nja voj­nih kri­za iona­ko već du­go ta­nji.

Si­rij­ski rat je, me­đu­tim, do­šao u Evro­pu, i to ne u vi­du bo­ra­ca Islam­ske dr­ža­ve (ID). S nji­ma bi ar­mi­je ze­ma­lja EU, još uz ame­rič­ku po­moć, ve­ro­vat­no la­ko iza­šle na kraj da su jur­nu­li na ovaj kon­ti­nent kao in­va­zi­o­na si­la. Ali, na Evro­pu su kre­nu­le iz­be­gli­ce, na ko­je se ne mo­že pu­ca­ti, prem­da ne­ki de­sni­ča­ri, oso­ko­lje­ni ra­stom kse­no­fo­bi­je u EU, mo­žda i to pri­želj­ku­ju.

Ni ID se ne mo­že ot­pi­sa­ti kao ne­po­sto­je­ća opa­snost. Nji­ho­ve je­di­ni­ce iz Si­ri­je i Ira­ka je­su pod pre­ve­li­kim pri­ti­skom da bi na­va­li­le ova­mo, ko­li­ko god o to­me sne­va­le, a i rat­ni­ci­ma „ka­li­fa­ta” iz Li­bi­je, oda­kle je lak­še pre­ba­ci­ti se u Evro­pu, te­ško da će to bi­ti do­zvo­lje­no jer za­pad­ne voj­ske već su ta­mo an­ga­žo­va­ne u ma­njoj me­ri, ko­ja će se la­ko po­ve­ća­ti ako bu­de nu­žno. No, na­pa­da­le su, naj­je­zi­vi­je u Pa­ri­zu, te­ro­ri­stič­ke će­li­je re­gru­ta ID ko­ji ži­ve u evrop­skim dr­ža­va­ma.

Me­đu­tim, ono što ID i osta­li dži­ha­di­sti, kao i dru­ge mi­li­ci­je i po­bu­nje­nič­ke gru­pe, ra­de u Si­ri­ji, Ira­ku i Av­ga­ni­sta­nu pro­šle go­di­ne je eska­li­ra­lo i po­te­ra­lo još vi­še iz­be­gli­ca ka EU, na­ro­či­to bu­du­ći da su bli­sko­i­stoč­ne ze­mlje ko­je su ih ra­ni­je pri­ma­le po­sta­le pre­op­te­re­će­ne. Iz­be­glič­ki ta­las, ko­ji je do­tad za­plju­ski­vao sa­mo Grč­ku i Ita­li­ju, na­bu­jao je to­li­ko da se po­čeo pre­li­va­ti i du­blje u Evro­pu, iza­zi­va­ju­ći raz­dor iz­me­đu onih ko­ji s njim ni­su hte­li ima­ti ni­ka­kvog po­sla i dr­ža­va otvo­re­ni­jih za pri­jem azi­la­na­ta: isti­na, tre­ba­lo je da hu­ma­ni­tar­na ka­ta­stro­fa po­sta­ne pre­vi­še oči­gled­na da bi se ije­dan evrop­ski cen­tar moć oko to­ga an­ga­žo­vao.

Za ono što je na­po­slet­ku ura­đe­no bio bi ne­za­slu­žen kom­pli­ment re­ći i da je is­pa­lo po­lo­vič­no. EU ne mo­že pri­mi­ti ap­so­lut­no sva­ko­ga ko bi u njoj po­tra­žio bo­lji ži­vot, ali ni­ka­da ni­je us­po­sta­vi­la ja­sna kri­te­ri­jum za to ka­ko iz­be­gli­ce ko­je se skla­nja­ju od ra­ta raz­li­ko­va­ti od „eko­nom­skih mi­gra­na­ta”. Za to ni­je do­volj­no zna­ti iz ko­je ze­mlje azi­lant po­ti­če, na­ro­či­to ako se pri­tom una­pred eli­mi­ni­šu svi iz Afri­ke, kao da se i ta­mo ne stra­da ma­sov­no. To je ugro­zi­lo me­ku moć Evro­pe, za­sno­va­nu na nje­nom imi­džu de­la sve­ta u ko­jem se naj­vi­še po­štu­ju ljud­ska pra­va, na či­je je kr­še­nje i otvo­re­no za­žmu­ri­la u slu­ča­ju Tur­ske, že­le­ći da s pred­sed­ni­kom Re­dže­pom Ta­ji­pom Er­do­ga­nom is­po­slu­je da za­dr­ži iz­be­gli­ce na te­ri­to­ri­ji svo­je ze­mlje. Kraj­nja de­sni­ca, či­ji se da­lji rast valj­da po­ku­šao spre­či­ti pri­ma­njem još ve­ćih ma­sa iz­be­gli­ca, sve­jed­no je do­šla na svo­je, pod­ri­va­ju­ći prin­ci­pe otvo­re­nog dru­štva ko­ji­ma se Evro­pa di­či.