Pravda iznad svega
U debati o konkurenciji između profesora Begovića, Ćirjakovića i Madžara samo se na jednom mestu pominje pravda, i to kao prevladana iluzija (kod Madžara). Zato bi valjalo otvoriti pitanje da li se pravednost može relativisati tržišnom uspešnošću. Tu se razlikuju tržišni apsolutisti, umereni liberali i antikapitalisti.
Svi tržišni apsolutisti tvrde da se pojam pravednosti može primeniti samo na pojedinačno delanje, a ne i na nenameravane spontane posledice raspodele unutar državnog poretka. Pravednost se, kažu, može primenjivati na tržište koliko i na nevreme ili na pad meteora. Zato tvrdi neoliberali drže da je suvišan govor o socijalnoj pravdi u tržišnom poretku. Tržište je neodgovorno, pa ne može biti ni pravedno ni nepravedno. Ono ne trpi moralne predikate, jer svuda gde se gube tragovi pojedinačnog delanja u globalnim strukturama nestaje i semantika odgovornosti i pravde. U tržišnom društvu pravda je nema. Po pravilu, oni koji tvrde da je konkurencija iznad svega odustaju od procene pravednosti ustanova i struktura, priznaju samo komutativnu pravdu (ekvivalentni odnos, šta ko prima i šta duguje) a ne i distributivnu i socijalnu pravdu.
Umereniji liberali ističu, pored pravne, i socijalnu državu. Ova druga potrebna je samo u meri u kojoj neutrališe nezadovoljstvo, a ne i kada ukida bedu. Pojam pravednost šansi je neoliberalni propagandni pojam koji se primenjuje protiv svih onih koji su na osnovu nejednakih startnih pozicija ostali gubitnici, pa su za isto sami i krivi. To je pojam kojim se pravda liberalna etika uspešnog samoodgovornog pojedinca koja se meri opstankom na tržištu. To je tržišna moralno-kulturna gramatika. Ona odbacuje socijalizam kao imperijalizam pravde i kao pubertetski moralizam koji teži etički savršenom društvu. Ova totalitarna pravda nama ne treba, kaže Karl Poper. Treba nam ona druga, menadžerska. Okanite se pravičnosti raspodele, merite samo tržišni učinak. Važno je koliko doprinosiš profitabilnosti firme, koliko uvećavaš moju platu, šta si uradio da na tržištu potisnemo konkurente? Ovaj kodeks lišen solidarnosti jeste prosečna, ali ne i normalna pravda.
Treba otvoreno reći da tržište ne može regulisati pravdu jer nije kadro da obezbedi pravičnost onima koji nisu tržišno sposobni. Ono reprodukuje i nejednakost uslova pristupa utakmici, to mu je osnovna crta sa stanovišta teorije pravde.
Pa ipak, i tržištu je potrebna neka pravda. Ne zbog velikodušnosti, nego kao preventiva protiv buna i revolucija. Mnogo nepravde opasno je po kapitalizam. Znaju kapitalisti dobro da je narušena pravda bolnija od gladi. Zato je opasna. Liberalni ideolozi dodaju da ne treba mnogo moralisati oko nejednakosti niti ponovo otkrivati slobodu onih koji spavaju ispod mostova. Možda su u pravu, ali ne govore istinu. Jer govor o pravdi nije moralizam. Socijalna sigurnost nije milosrđe koje marljivi daruju lenjima nego je temelj za opažanje prava slobode. Siromah nije kadar da spozna slobodu. Demokratiju još manje.
Gornja granica liberalnog shvatanja pravde jeste jednakost šansi, tj. jednaka pravna mogućnost pristupa društvenim ustanovama. Svaka radikalnija pravda iznad toga za njih je rizična. Izjednačavanje jednakih šansi s pravnom jednakošću (a ne razmatranje solidarnosti ili realnih šansi nižih slojeva) jeste granica liberalnog horizonta pravednosti, opominje nemački sociolog Frank Nulmajer. A ova verzija jednakosti pravda se pre svega korektnom procedurom. Dakle, gledano sa svih strana, diktat tržišta blokira pristup pojmu pravde.
Doduše ni liberali ne kažu da „treba manje pravde”, ali ponavljaju da „jednakosti ima previše”. Pravda je u rangu elementarnih i najviših kriterijuma uređenja zajedničkog življenja. To je snažno načelo čiji normativizam niko ne može osporavati. Solidarnost i velikodušnost mogu se očekivati od drugih, pravednost treba zahtevati. Razum se svodi na kalkulaciju i isplativost, um na solidarnost. Nema svojstva koje može nadoknaditi nedostatak pravde, slažu se i neki umereni liberali.
Ali se ne slažu s postulatom treće, antikapitalističke struje, da autentični humanizam ukida bedu na nivou proizvodnje, dok i najplemenitija liberalna filantropija to pokušava da ostvari tek na nivou raspodele. U prvom slučaju sistem se može menjati, u drugom samo oplemenjivati. Sve ovo zvuči apstraktno. Ako. Neko je davno rekao da ništa nije praktičnije od valjane teorije.
Profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu