Slučajan susret u ulici Brodvej
Освит зоре изнад језера Мореин (Фото Танјуг)
Druga polovina januara, prelepi sunčan dan. Nebo bez oblačka, tirkiznoplave boje. Ulica Brodvej široka i prostrana. Mnoštvo vozila kao nanizana kreću se u oba pravca, poluprazni autobusi i puni trotoari pešaka namernika. Rada i ja smo deo tog razmilelog sveta. Vučem kolica, a ona koristi nordijske štapove i usaglašava korak sa pokretima ruku. Idemo u pravcu novootvorene prodavnice voća i povrća. Hodamo nogu pred nogu, onako kako to čine dokoni penzioneri i usput pričamo o našem dragom unuku Avramu.
Odjednom se ispred prodavnice pred nama pojavi dama sa širokim osmehom na licu i podignutom levom rukom i veselo prozbori: „Pa vi ste naši”, na dobro poznatom naglasku koji se čuje po beogradskim ulicama. Rada i ja kao u uvežbanom horu radosno odgovorismo: „Da, mi smo vaši.”
Dama u godinama, visoka, veoma skladno doterana, sa negovanom frizurom, odavala je lik razgovetne osobe. U desnoj ruci držala je crveni povodac svog ljubimca i neku malu ručnu torbicu. Onog trenutka kada je počelo naše upoznavanje, njen ljubimac, po svemu sudeći pastirski pas sa irskim rodoslovom, dobro uhranjen, ogrnut debelim krznom, valjda naviknut odranije, savio je rep i seo nekako mrzovoljno na šape, tik uz njenu desnu nogu i svojim krotkim pogledom kao da je dao poruku da je spreman da sluša naš razgovor.
Prvo je došao naš sin, a posle završenog fakulteta i ćerka. Naša deca imaju svoje biznise. Ovde smo postali baba i deda i imamo unuka Avrama.
Upoznavanje započinje na širokom bulevaru u Vankuveru, u kanadskoj provinciji Britiš Kolumbija, uz obalu Pacifika. Vesela gospođa prva se predstavi i reče da je Beograđanka. Zove se Taša. Tu je zastala i dopustila da se i mi predstavimo. Pored naših imena i prezimena, prenesmo gošći da smo da smo i mi Beograđani i da smo stigli pre dve decenije, i to kao penzioneri.
Prvo je došao naš sin, a posle završenog fakulteta i ćerka. Naša deca imaju svoje biznise. Ovde smo postali baba i deda i imamo unuka Avrama. Našoj novoj poznanici rekosmo da skoro svake godine posećujemo naš dragi Beograd i nama voljeno i drago Kosovo.
Nastade neki kratki zastoj i gospođa Taša započe svoje kazivanje. Ne tako davno došla je da poseti kćerku koja radi i živi u ovom gradu više od dve decenije. Njena ćerka je profesor na ovdašnjem univerzitetu, ima sva naučna zvanja, pohvali se ponosna majka. Za trenutak zastade, obori pogled ka svom ljubimcu i sa nekom setom tiho reče: „Moja kćerka od toga nema ništa. U ranu zoru odlazi iz stana, a vraća se pre ponoći, kao da je udata za katedru, živi bez društva i prijatelja, a godine prolaze.”
Ponovo još jedan dublji uzdah, a sa lica nestade veseli izgled, prekri ga blagi grč. Nastade ponovo malo duža pauza. Gledamo se u troje i ćutimo. Njen ljubimac i dalje miruje, ali pogled je usmerio na svoju gospodaricu i kao da očekuje naredbu za pokret. Rada se prva nekako pribrala i, da bi utešila gospođu Tašu, poluglasno procedi: „Da, tako je i sa našom decom. Ovde je to tako – da bi se pristojno zaradilo i živelo, mora da se puno radi.” Nakon Radine kratke konstatacije i ja se nekako udenuh u razgovor. Rekao sam gospođi Taši da mi u ovom gradu živimo veoma dugo i da imamo skladan i miran život. Uzgred rekoh da je Vankuver jedan od najlepših gradova sveta.
Pogledala me je i kao da se jetko nasmejala i sasvim mirnim glasom odgovorila:„Ja u ovom gradu ne bih ni u ludilu živela. U njemu se ništa ne dešava, nema protesta, narod uljuljkan i opušten i ne reaguje ni na šta.” Malo je zastala i na tren pogledala u mnoštvo naroda koji je ispunjavao široku ulicu Brodvej, pa smirenim glasom dodala: „Evo ovaj prizor me podseća na veliku zelenu i prostranu livadu na kojoj mirno stado ovaca…” Nastade tajac koji potraja kao večnost. Videh da se na licu gospođe Taše ocrta neko blaženo zadovoljstvo, kao da se oslobodila bremena koje je dugo, dugo nosila. Mi smo bili zatečeni, ostali smo bez komentara. Doduše, na Radinom licu primetih blagi titraj smeha.
Procedismo još nekoliko rečenica i naš susret se okonča. Dok smo se pozdravljali, njen ljubimac tromo ustade i ispravi repinu u znak da je spreman za pokret. Gospođi Taši, umesto da zaželimo dobar boravak u lepom Vankuveru, procedismo samo: „Zbogom.”
Miloš B. Prljinčević, Vankuver, Kanada