Ekstradicija i tajne poternice
Crna Gora je dala prednost hrvatskom zahtevu za izručenje generala Borislava Đukića, iako je postojao i srpski zahtev i iako komandna odgovornost kao posebno krivično delo u Crnoj Gori postoji tek od 2003. godine.
Srbija je zahtev za izručenje uputila upravo u nameri da se postupak protiv generala vodi pred srpskim pravosuđem.
– Crna Gora to nije uvažila. Reagovala je drugačije od, na primer, Švajcarske, koja je Nasera Orića, umesto Srbiji, koja je to prva tražila, izručila Bosni i Hercegovini. Ako postoji više zahteva za izručenje, suvereno je pravo Crne Gore da odluči kojoj će državi izručiti pritvorenika, a prilikom toga se uzima u obzir više kriterijuma, poput težine krivičnog dela, teritorije na kojoj je učinjeno, vremena podnošenja zahteva, te državljanstva osobe čija se ekstradicija zahteva – kaže prof. dr Milan Škulić, predsednik Udruženja pravnika Srbije.
To je i poruka svima koji sumnjaju da su na hrvatskim tajnim poternicama da budu mnogo obazriviji kada putuju u Crnu Goru i uopšte u inostranstvo, ističe profesor.
– Naime, Hrvatska, bez obzira na svojevremeni sporazum sa Srbijom o „poštenoj razmeni podataka” i dalje zadržava praksu postojanja takozvanih tajnih poternica. To znači da pored poznatih podataka da se veliki broj srpskih državljana krivično goni u Hrvatskoj, postoji sumnja i da se još jedan veliki broj goni tajno – kaže dr Škulić.
General Borislav Đukić je pedeseti Srbin koji je izručen Hrvatskoj zbog optužbe za ratne zločine, a od njih je peti koji je izručen iz Crne Gore.
– Ne verujem da će imati fer suđenje u Hrvatskoj. Tamo su nažalost, još na snazi „ideologija” i mit takozvanog domovinskog rata i za hrvatsku vlast je jedno od ključnih nacionalnih pitanja da Hrvatsku predstavi kao žrtvu srpske agresije. Zaboravlja se kako je rat počeo, na blokirane kasarne i zločine protiv pripadnika JNA, tada jedine legalne oružane formacije, a zaboravlja se i kada je Hrvatska međunarodno priznata, te kada je uopšte, prema međunarodnom pravu, ispunila uslove da se smatra nezavisnom državom. U hrvatskim optužnicama još se ostrašćeno i nepravnički govori o „takozvanoj JNA” i „takozvanoj TO”, a često se spominju i termini kao što su „velikosrpska agresija”, „četničke velikosrpske formacije” i slično. To onda nagoveštava da se tako stvara atmosfera u kojoj je veoma teško očekivati da bude oslobođen neko ko je gonjen sa takvim kvalifikacijama – kaže Škulić.
Svojevrsna je ironija, dodaje profesor, što je u ovom slučaju reč o izručenju iz Crne Gore koja se u Hrvatskoj redovno spominje kao zajednički učesnik sa Srbijom u takozvanoj agresiji na Hrvatsku, jer je Crna Gora tada bila u sastavu tadašnje Jugoslavije.
Osim toga, dugo su u Hrvatskoj posebno zamerali Crnoj Gori učestvovanje njihovih rezervista u napadu na Dubrovnik, ali je isto tako Crna Gora ostala od Hrvatske uskraćena za informacije o sudbini jednog broja zarobljenih crnogorskih rezervista u Hrvatskoj, za koje se osnovano veruje da su zarobljeni pa likvidirani. Pored toga, postoje i dokazi o teškim zločinima, često baš i nad Crnogorcima, u logoru Lora u Splitu. Ironija je da će generalu Đukiću biti suđeno baš u Županijskom sudu u Splitu, kaže naš sagovornik.
Profesor Škulić smatra da je Crna Gora mogla da odbije zahtev Hrvatske za izručenje generala Đukića, ako bi smatrala da on tamo ne bi imao pravičan postupak, odnosno da se krivično goni pod određenim kriterijumima, koji se svode na diskriminaciju.
General Srpske vojske Krajine u penziji, Borislav Đukić, bio je od 17. jula prošle godine u ekstradicionom pritvoru u zatvoru Spuž kod Podgorice, odakle je izručen Hrvatskoj 7. marta.