Nežna priča o glumcima
Сцена из представе „Сара”: Слободан Бештић и Добрила Стојнић (Фото: Уна Шкандро)
Glumački tandem Dobrila Boba Stojnić i Slobodan Beštić godinama unazad planira da radi predstavu „Sara” prema tekstu „Sara ili krik jastoga” Džona Marela. Najpre je postojala ideja da predstavu realizuju u kući Milanke Udovički u Zemunu, ali im zbog tehničkih uslova to nije pošlo za rukom. Vratili su se, evo, ponovo tom komadu, a premijera predstave „Sara” u režiji Ferida Karajice, biće izvedena večeras u 20 sati u Domu Jevrema Grujića u Svetogorskoj ulici u Beogradu. Repriza je iste večeri dva sata kasnije. „Sara” je ujedno prva predstava koja se izvodi u Domu Jevrema Grujića gde će publika imati priliku da u intimnoj atmosferi ovog jedinstvenog zdanja sa bogatom istorijom provede 80 minuta u gostima kod velike glumice Sare Bernar.
– Predstava „Sara” govori o sudbini glumca, sa druge strane ova vrsta komada ima kvalitet, a to je – nežnost. Jako mi je drago da na repertoaru imam predstavu u kojoj ta vrsta nežnosti i ljudskosti, topline izbija u prvi plan. Ovo nije politička predstava, mada sam u poslednje vreme puno radio političke teme. „Sara” je intimna, ljudska, duhovita i nežna priča o ljudima: glumcima, kaže Slobodan Beštić uz napomenu da predstava otvara pitanje prolaznosti.
– Pratimo Saru Bernar, slavnu francusku glumicu koja je bila legenda, a koja poslednje dane provodi sa sekretarom Pituom pokušavajući da napiše svoje memoare. Zagledana je u sunce na terasi, a svoje odbrojane dane provodi igrajući za sunce kao jedinu publiku. Kroz priču o Sari Bernar otvaramo i pitanje: šta je čovekov život kada sve prođe? Šta ostane od uspomena, pogotovo, u glumačkom životu? Šta je ono što prelazi sa one strane večnosti? Šta čovek može da uradi u svom životu da bi ostavio trag za sobom? Šta je umetnost i ljudskost u osnovnom smislu.
Slobodanu Beštiću lik sekretara Pitua doneo je novu pozorišnu svežinu, budući da znamo koliko je priželjkivao da tumači jednu komičnu ulogu. Iako je Pitua istorijska ličnost u predstavi „Sara” prikazan je kao duhovita ličnost.
–Dugo sam želeo takvu ulogu. U predstavi „Sara” kroz lik Pitua tumačim više likova da bih pomogao Sari da osveži svoje pamćenje: majku, svetu Sofiju, igumaniju, Džereta producenta iz Amerike, Oskara Vajlda... U glumačkom smislu pružena mi je mogućnost da igram više likova na duhovit, a u isto vreme topao i nežan način, jer između Sare i Pitua postoji ne samo prijateljstvo, nego i ljubav. Pitu nju, zapravo, obožava. Ona je za njega diva koja nikada nije prevaziđena. Radeći ovaj komad progovorili smo i o Beketu, odnosno komadu „Srećni dani” u kojem glavna glumica preispituje svoj život, zakopana je u zemlji do pola.... Beket se bavi pitanjem večnosti i prolaznosti, ista tema ali na drugi način propitivana je i u predstavi „Sara”.
Po motivima komada „Sara ili krik jastoga” svojevremeno je u Narodnom pozorištu u Beogradu sa velikim uspehom igrana ova predstava u tandemu: Ksenija Jovanović i Miloš Žutić.
– Naša predstava „Sara” traje mnogo kraće, oko 80 minuta, akcenat je manje na biografiji Sare Bernar, a više na dva junaka koji pokušavaju da pronađu svoju intimu, bliskost i smisao u životu koji je prošao.
Slobodan Beštić poznat po svom profesionalizmu i u slučaju uloge Pitua otkrivao je postepeno slojeve ovog lika. Bio je to, kaže, i dobar trening za njegovu dušu:
– U slučaju Pitua postoji nešto što nemam privatno tako mnogo u sebi, a to je ta neka vrsta posvećenog odnosa prema drugom biću sa toliko nežnosti, topline i šarma. Kroz ovaj proces pokušao sam da svoju dušu istreniram da dođem do tog njihovog šarma, topline koju taj čovek nosi. I to je nešto što glumca obogaćuje. Sa svakom ulogom mi otkrivamo neki deo sebe, svoje ličnosti koju ne možemo možda u životu da manifestujemo, a to je jedan od načina kako se trenira duša. Drugi način je privatan život, odnos prema sebi, prema ljudima, prema svetu i život. Određeni principi koje čovek pokušava da živi, a dosledno, lepo i tačno treniraju dušu. Svaka vrsta unutrašnje discipline karaktera predstavlja trening za dušu, kaže Beštić i primećuje:
– Komercijalizacija života je uzela maha. Prošli smo u ovoj zemlji razne krize, od kada sam se rodio bio sam u krizama, a sada je došla nova vrsta krize, ta komercijalizacija koja je sa jedne strane mnogo prijatnija od ostalih vrsta kriza koje smo imali 90 godina prošlog veka, rata i zlostavljanja na svim nivoima.
Danas nas, tvrdi Beštić, zlostavljaju zabavom, komercijalizacijom reklamama, površnošću, glupošću koja se na svim nivoima neguje, pa to polako prodire i u našu profesiju da se čovek oseća kao da živi na malom ostrvu i pokušava da se zaštiti od tolike silne komercijalizacije, te koka-kola kulture i predstava korporativnog kapitalizma. A kada to kažem mislim na činjenicu da smo vrlo često prinuđeni da tražimo sponzore koji imaju svoje zahteve da to bude jeftino, komercijalno, da se proda, da napuni salu...