Slikar baltimorske dihotomije

21. 03. 2016. 22:05

(Фото: Ирис Јанке)

Grac – Igrani filmovi „Hamilton” (2006), „Pati Hil” (2010) i „Nekada sam bila tamnija” (2013) Metjua (Meta) Porterfilda se nalaze na granici dokumentarne i fiktivne naracije, snimani na autentičnim baltimorskim lokacijama – na ulici, u skejt parkovima, pejntbol klubu, u kućama i dvorištima njihovih protagonista. U svakom od njih, mahom amaterski glumci postaju aktivni saradnici u priči koja se plete oko njihove subkulturne grupe.

Porterfild se od „Pati Hila” uvrštava u najinteresantnije predstavnike novog američkog nezavisnog filma (među mnogobrojnim nagradama se nalazi i priznanje za najboljeg mladog autora na beogradskom FAF-u 2010). Svoje scenarije bazira na iskustvima iz direktnog okruženja, pokazujući prelomne tačke u životu prosečnog čoveka: rođenje, moralni pad, smrt, uvek im dodajući decentnu dozu sopstvenog emotivnog iskustva. Tako je treći film, kod nas preveden kao „Nekada sam bila tamnija”, nazvan prema stihu iz pesme Bila Kalahana (I used to be darker / then I got lighter / then I got dark again / something too big to be seen was passing over and over me), odraz rediteljevog duševnog stanja u toku pisanja scenarija – Porterfild i njegova ko-scenaristkinja Ejmi Belk su se istovremeno nalazili u procesu razvoda, čime je i radnja filma završila u senci porodične drame.

Porterfild predaje filmsku dramaturgiju, filmsku produkciju i teoriju filma na univerzitetu Džons Hopkins. Sa njim smo se našli na filmskom festivalu Dijagonale, gde je održao i master klasu.

Vremenski razmak između vaših filmova evocira na odbrojavanje: 4-3-2... Vreme je za novu premijeru.

Radim na novom dugometražnom filmu o mladom čoveku koji, posle godinu dana provedenih u zatvoru zbog preprodaje droge, pokušava da se prilagodi životu na slobodi, da bi na kraju odustao i vratio se starim navikama. Ovaj film neće biti samo karakterna studija jednog dvadeset petogodišnjaka koji se izdržava ilegalnim biznisom, već i njegovog okruženja. U tom smislu se nastavlja na „Hamilton“ i „Pati Hil”.

Mesto radnje je ponovo Baltimor koji svaki put pokazujete u drugačijem svetlu.

Baltimor je nepresušan izvor inspiracija što je posledica njegove podeljenosti i u klasnom i u rasnom smislu. Iako je po veličini tek 20. grad u SAD, podeljen je na devet „komšiluka” od kojih svaki ima puno opština, što od njega čini sredinu u kojoj umetnost ima potencijal da popuni rupe i komunicira diverzitet ljudskih iskustava na mikro nivou. Nadam da moja naracija može da dopre do gledalaca zato što se bavim univerzalnim temama. Odrastao sam u kraju koji se vidi u „Pati Hilu“ i na kraju krajeva, i njega i „Hamilton“ sam snimao „kod kuće”. Poznajem baltimorske protivrečnosti i imam  duboko usađenu potrebu da razumem svoj grad baš zbog takvih stvari, mada on ima i drugu stranu – lep je i ljudi su ljubazni.

U vašim filmovima muzika ima posebno mesto i to ne samo u smislu tonskog zapisa muzičke pratnje, već su i muzičari dobili uloge.

Dve od četiri centralne uloge u „Nekada sam bila tamnija” tumače Kim Tejlor i Ned Oldam čiji se brak raspada, a „Pati Hil” je nastao na osnovu nikada nedovršenog projekta „Bogovi metala” baziranog na scenariju koji sam napisao o jednoj priči o odrastanju smeštenoj u milje baltimorskih srednjoškolaca okupljenih oko hevi metal muzike. I za svoj novi film sam angažovao jednog lokalnog repera. Jednostavno volim da radim sa muzičarima. Njihovo iskustvo sa turneja ili manjih koncerata ali i ono studijsko je veoma pogodno za pravljenje filma. Kada si u studiju, možeš da „prelomiš” izvođenje, da ga rastaviš na delove, da izoluješ vokale od muzičkih instrumenata, a kod živog nastupa moraš biti svestan svog govora tela, odnosno projekcije sopstvenog glasa na publiku. Muzičari razumeju kako neke stvari na filmu funkcionišu zato što deo tog neophodnog iskustva nose u sebi. Oni donose svežinu filmu i unose više emocije u naraciju. Kreativni su, a muzika je jako bitna za građenje atmosfere.

Do sada ste uglavnom radili sa amaterskim glumcima.

Amatere sam koristio zato što je bilo teško naći profesionalne glumce kod kuće, a ja nisam bio spreman da ih tražim u Njujorku ili na istočnoj obali pa da ih dovodim u Baltimor. Jedna od inspiracija mi je bila Bresonov pristup radu sa modelima i imao sam ambiciju da primenim sličan princip u „Hamiltonu”. Ali otkako sam imao prilike da u svome poslednjem kratkom metru „Uzmi ono što možeš poneti sa sobom“ – koji je letos premijerno prikazan u Berlinu – radim sa profesionalnim glumcima, uzbuđuje me što će to ponovo biti slučaj u narednom filmu. Sa profesionalcima je poučno i inspirativno raditi i veoma cenim njihov trening i razumevanje zanata. Međutim, i dalje ću dovoditi ljude direktno sa ulice, zato što je određen nivo autentičnosti neophodno potreban u snimanju regionalnog dela.