Blagodeti direktne demokratije

Dubravka Lakić

22. 03. 2016. 08:05

Из грчког филма „Следећа станица: Утопија” Апостолоса Каракакиса (Фото: продукција фестивала Слике 21.века)

Solun- Kompleksan, duboko ljudski pogled na grupu običnih heroja koji imaju smelosti da se bore za preobražujuće promene – komentar je koji je na grčki film „Sledeća stanica: Utopija” Apostolosa Karakakisa, napisala kanadska novinarka, antikorporativna aktivistkinja i pisac „Doktrine šoka” – Naomi Klajn.

Klajnova je samo jedan od mnogih internacionalnih glasova koji su se tokom protekle, ali i ove godine čuli širom sveta u znak podrške nesvakidašnjem, radikalnom činu grupe grčkih radnika, koji su poput hiljada i hiljada svojih zemljaka, posle ekonomskog kolapsa zemlje ostali bez posla. Sedamnaest radnika proglasili su okupaciju svoje propale i zatvorene hemijske fabrike „Vio.me” nadomak Soluna i pokušavaju da nastave rad zasnivajući upravljanje i funkcionisanje svog malog, improvizovanog pogona deterdženata i sapuna na principima direktne demokratije.

Filmski autor Karakakis prati ovu grupu entuzijasta, utopista bez presedana, čitavih 300 dana svedočeći o nadljudskom trudu sastavljanja kraja sa krajem. Njihov poduhvat inspiriše aktivnosti širom sveta. U okupiranoj fabrici inostrane televizijske ekipe stalni su gosti. U Berlinu su održane velike demonstracije u znak podrške, i Cipras ih je obišao i podržao u jeku svoje predizborne kampanje. Samo bivša vlasnica fabrike zapanjeno gleda kako se njen propali porodični poslovni prostor pretvara u simbol radikalne levice.

Karakakis snima divovsku radničku borbu, beleži svaku vrstu podrške, sudski proces koji je protiv radnika povela bivša vlasnica fabrike, sveukupnu avanturu u koju se pretvorilo ovo samoupravljanje bez presedana, puno važnih unutrašnjih sukoba koji kulminiraju u trenutku kada radnici shvataju ključnu stvar – da bi se uspelo moraju da se menjaju. I promenili su se, neki od njih su i odustali, ali rad u okupiranoj fabrici još uvek traje. Oni koji su u njoj ostali i dalje žive od svog rada. Veoma skromno, ali rade i žive prodajući svoje proizvode po ulicama i pijacama, proširivši i „izvoz” u Austriju i Nemačku. Do kada će utopija trajati, niko ne zna. Ni država, koja na sve ovo i dalje samo sleže ramenima.

„Sledeća stanica: Utopija” je veliki i vredni filmski poduhvat. I fenomenološki i estetski vrlo dobar film koji oslikava samo jedno od lica grčke stvarnosti. Ono koje je zbog velikog tereta i pritiska izbeglica poslednjih meseci medijski stavljeno u drugi plan. Grčka je i dalje u dramatičnoj ekonomskoj situaciji koja je obezglavila srednju klasu.

Upravo o tome govori i film „Atina odozgo – dokumentarno o novosiromasima” Takisa Bardakosa. O toj novoj klasi ljudi, klasi nezaposlenih koju nazivaju „novosiromasi” što je suprotno od „novobogataša”. I to toliko suprotno da je veličina socijalne nejednakosti i nepravde u Grčkoj gotovo bez presedana u novijoj istoriji. Beskućništvo, narodne kuhinje, dekadencija velikog dela društva u kojem je san o društveno-ekonomskom prosperitetu postao noćna mora. O svemu tome Bardakosov film svedoči kroz ispovesti nekoliko građana Atine koji su izgubivši prvo posao, zatim automobil, pa stan pa porodicu, sada „stanovnici” parkova i podzemnih prolaza. Uniženi i postiđeni. S druge strane, Bardakos svoj umetnički projekat otvara i za dekonstrukciju stagnirajućeg života, za podsticanje društvene solidarnosti i dijaloga.

Na sličnom misaonom talasu je i film „To je to! Nema više” Nikosa Megrelisa. Njegov glavni junak Anestis, samozaposleni vlasnik radnje u centru Atine, dok hoda na posao misli o svemu što mora da plati za porez, zdravstveno osiguranje i penzijski fond, usput gledajući u očajnike koji preturaju po kantama za smeće tražeći hranu. Anestis se pita ko bi mogao da mu pozajmi nešto novca da prevaziđe svoju finansijsku krizu, jer mu u radnju odavno retko ko ulazi, ali će mu susret sa četvoricom prijatelja u istoj situaciji ugasiti i onaj poslednji tračak nade. Stečaj će po svoj prilici zakucati i na njegova vrata. Ako se to desi, boji se da neće moći da nađe slobodnu klupu u parku, za novi dom...

Jedno od lica grčke stvarnosti je i postojanje neonacista kojima je pošlo za rukom da uđu i u parlament. To je tema filma „Zlatna zora: Lična afera” poznate grčke dokumentaristkinje Angeliki Kurunis koja godinama istražuje grčku neonacističku organizaciju i partiju Zlatna zora. Kurunisova se pita šta je na umu njenih prvih komšija neonacista koji se stalno predstavljaju kao žrtve režima, a neprestano bujaju koristeći grčki finansijski kolaps, političku nestabilnost i pokidane porodične odnose.

Prikazujući „aktivnosti” Zlatne zore koji podrazumevaju i urlike netrpeljivosti „Grčka Grcima”, Kurunisova u jednom trenutku kaže: „Moj životni partner je Jevrejin, jedan od mojih sinova je gej a drugi anarhista, ja sam levičarka-feministkinja ali i ćerka imigranta. Ako Zlatna zora dođe na vlast, naš jedini problem će biti u koji će nas vagon smestiti”. I to je grčka stvarnost.

----------------------------------------------------------------

Srpski filmovi u solunskim programima

Dugometražni dokumentarni film Ognjena Glavonića „Dubina dva” o „Slučaju hladnjača”, prikazan je u programu „Snimci sećanja” rezervisanom za filmove smelih i zahtevnih pristupa žanru istorijskog dokumentarnog filma, sa fokusom na lično i kolektivno sećanje, razumevanje prošlosti, a samim tim i sadašnjosti. Prošle godine u Berlinu nagrađeni film „Flotel Evropa” Vladimira Tomića, viđen je u programu „Izbeglice: bekstvo u slobodu?”, dok je kratki dokumentarni film „Četiri pasoša” Mihajla Jevtića bilo moguće videti samo na solunskom dokumentarističkom marketu.