Sa Miodragom Pavlovićem prevodio sam pesme o vilama

Marina Vulićević

22. 03. 2016. 22:05

(Фото М. Вулићевић)

Ču­ve­ni ame­rič­ki pe­snik i pro­u­ča­va­lac po­e­zi­je či­ta­vog sve­ta Dže­rom Ro­ten­berg gost je ma­ni­fe­sta­ci­je ko­jom se u Kul­tur­nom cen­tru Be­o­gra­da obe­le­ža­va Svet­ski dan po­e­zi­je. Ro­ten­berg će da­nas na Fi­lo­lo­škom fa­kul­te­tu od 13 ča­so­va sa stu­den­ti­ma raz­go­va­ra­ti o pre­vo­đe­nju stva­ra­la­štva da­da­i­zma, a u 18 časova predstaviće se u galeriji Artget Kulturnog centra Beograda. Ro­ten­berg je autor zvuč­nog i vi­zu­e­le­nog do­ži­vlja­ja sve­ta, po­seb­no ga za­ni­ma usme­no i na­rod­no pe­sni­štvo, kao i po­et­ski per­for­mans. Bal­kan vi­di kroz je­zik ko­ji de­le raz­li­či­te na­ci­je, a bu­duć­nost ovog re­gi­o­na kroz iz­la­že­nje iz okvi­ra lo­kal­nog… 

Drev­na je ve­za iz­me­đu mu­zi­ke i po­e­zi­je. Da li iz­vo­de­ći po­e­zi­ju, iz­go­va­ra­ju­ći je, za­pra­vo po­dra­ža­va­te tu tra­di­ci­ju mu­zi­kal­no­sti je­zi­ka?
U mom slu­ča­ju je ta­ko. Ka­da sam po­čeo da pi­šem po­e­zi­ju, na­gla­ša­vao sam stva­ri ko­je su odvo­je­ne od mu­zi­ke. Ka­sni­je mi se či­ni­lo da sam upra­vo mu­zi­kal­ni pe­snik, zbog to­ga što je zvuk su­štin­ski za vr­stu po­e­zi­je ko­jom se ba­vim, iako sa­dr­žaj, sli­ka, zna­če­nje, ta­ko­đe ima­ju cen­tral­nu ulo­gu. Ka­snih pe­de­se­tih i ra­nih še­zde­se­tih go­di­na 20. ve­ka za­in­te­re­so­vao sam se za per­for­mans u po­e­zi­ji. Ne sa­mo da pi­šem, već i da iz­vo­dim po­e­zi­ju uz ne­či­ji mu­zič­ki na­stup ili uz mu­zi­ku ko­ju sam oda­be­rem. U po­e­zi­ji naj­vi­še ude­la ima­ju ele­men­ti mu­zič­ke kom­po­zi­ci­je i struk­tu­re, zvuk je ono što pred­vo­di, do­la­zi sam od se­be. Po­e­zi­ja je po­ve­za­na i sa drev­nim na­či­ni­ma go­vo­ra.

Vaš ter­min et­no­po­e­ti­ka, uklju­ču­je po­e­zi­ju, lin­gvi­sti­ku, et­no­lo­gi­ju, an­tro­po­lo­gi­ju. Ka­ko je ovaj po­jam sa­zre­vao u va­šem stva­ra­la­štvu?
Pre­ma mom is­ku­stvu, po­e­zi­ja, po­red pi­sa­nih, uklju­ču­je ši­rok ra­spon usme­nih kul­tu­ra. Sa­ku­pljao sam ra­do­ve lin­gvi­sta, an­tro­po­lo­ga i et­no­lo­ga, tra­ga­ju­ći za ter­mi­nom ko­ji bi ob­je­di­nio sva ta in­te­re­so­va­nja i smi­slio sam po­jam et­no­po­e­ti­ke. Tra­gao sam za to­tal­nim vi­đe­njem po­e­zi­je, mno­go­stru­kim ljud­skim is­ku­stvi­ma, kul­tu­ra­ma i me­sti­ma ko­je ona do­vo­di u ve­zu. 

Ima li vaš stav ve­ze sa či­nje­ni­com da ži­vi­te u Ame­ri­ci ko­ja po­ve­zu­je mno­go na­ci­ja i kul­tu­ra?
Kao po­sve­će­ni ame­rič­ki mul­ti­kul­tu­ra­li­sta, mi­slim da je­ste va­žno što ži­vim u ta­kvoj ze­mlji, iako su iz­vo­ri et­no­po­e­ti­ke vi­še u Evro­pi, u Fran­cu­skoj, Ne­mač­koj. Ov­de u Sr­bi­ji po­sto­ji za­ni­mlji­va na­rod­na tra­di­ci­ja i usme­na po­e­zi­ja, ko­ju je pro­u­ča­vao Vuk Ka­ra­džić. Na to uka­zu­ju pe­sni­ci po­put Vas­ka Po­pe. Bo­ra­vio sam u biv­šoj Ju­go­sla­vi­ji 1981. go­di­ne, pre­vo­de­ći usme­no stva­ra­la­štvo, ra­de­ći sa Mi­o­dra­gom Pa­vlo­vi­ćem. Čarls Si­mić pre­veo je još še­zde­se­tih go­di­na po­e­zi­ju Vas­ka Po­pe na en­gle­ski.

Srp­sku na­rod­nu po­e­zi­ju, pa i Po­pi­ne pe­sme, uvr­sti­li ste u dve an­to­lo­gi­je pro­jek­ta „Pe­sa­ma za mi­le­ni­jum”. Ko­ji kva­li­te­ti su vas pri­vu­kli u ovom stva­ra­la­štvu?
Ve­ze po­e­zi­je i ma­gij­skog mi­šlje­nja, po­e­zi­je i re­li­gij­skog ose­ća­nja. Po­e­zi­ja ko­ja nam je pred­sta­vlje­na u Po­pi­nom i Pa­vlo­vi­će­vom stva­ra­la­štvu ima slič­ne kva­li­te­te drev­nih ame­rič­kih, afrič­kih ili azij­skih kul­tu­ra. Sa Mi­o­dra­gom Pa­vlo­vi­ćem pre­vo­dio sam pe­sme o vi­la­ma, u ko­ji­ma su ide­je i sli­ke bli­sko po­ve­za­ne. 

Ko­li­ko vam zna­či to što ste upo­zna­li kul­tu­ru ame­rič­kih sta­ro­se­de­la­ca?
Bi­lo je to ve­li­ko is­ku­stvo. Za­in­te­re­so­vao sam se za nji­hov ži­vot či­ta­ju­ći knji­ge, a ka­da sam pri­vo­dio kra­ju rad na knji­zi „Teh­ni­ča­ri sve­tog”, an­tro­po­log me je od­veo na te­ren. Upo­znao sam sta­nov­ni­ke ple­me­na Se­ne­ka, na se­ve­ru dr­ža­ve Nju­jork, ži­veo sam dve go­di­ne sa nji­ma u re­zer­va­tu. Ra­dio sam sa dva ili tri pe­va­ča, uob­li­ča­va­ju­ći ve­li­ku knji­gu o po­e­zi­ji ame­rič­kih sta­ro­se­de­la­ca, dok se mo­ja su­pru­ga Da­jen ba­vi­la an­tro­po­lo­škim is­tra­ži­va­nji­ma. „Hra­ni­la” me je in­for­ma­ci­ja­ma i za mo­ju po­et­sku knji­gu. Za me­ne je bio dra­go­cen od­nos sa tim lju­di­ma, ko­ji u ve­li­koj me­ri ži­ve u sa­da­šnjo­sti, pod­se­ća­ju­ći nas na to da ko­mu­ni­ci­ra­mo sa sa­vre­me­no­šću Se­ne­ka na­ro­da, ne sa osta­ci­ma jed­ne sta­re kul­tu­re. Ne­ki od njih po­ve­za­ni su sa pri­ro­dom, dr­že se sta­re re­li­gi­je ko­ja je uko­re­nje­na u Se­ne­ka tra­di­ci­ji, ne­ki su se od nje uda­lji­li. Mno­gi su hri­šća­ni, ne­ki su i hri­šća­ni i dr­že se re­li­gi­je sta­ro­se­de­la­ca, ne­ki su sa­mo sta­ro­ver­ci. 

U ko­jim de­lo­vi­ma Ame­ri­ke op­sta­ju sta­ro­se­de­o­ci?
Ži­ve duž či­ta­vog kon­ti­nen­ta. To bih na­gla­sio, za­to što sta­ro­se­de­o­ci ni­su je­din­stve­ni na­rod, osim što je mno­gi­ma od njih za­jed­nič­ko is­ku­stvo po­ro­blja­va­nja, po­ko­re­ne gru­pe na­ro­da. Ima tu mno­go je­zi­ka i kul­tu­ra, ve­ro­va­nja i ce­re­mo­ni­ja. Ter­min ame­rič­ki In­di­ja­nac od­no­si se na ple­me­na u SAD i Ka­na­di, ali ima in­di­jan­skih kul­tu­ra i je­zi­ka i na Alja­sci, u Pa­ta­go­ni­ji. Ne­ke kul­tu­re i je­zi­ci zbri­sa­ni su, pre­ma nji­ma je po­či­njen ge­no­cid na ju­gu i se­ve­ru Ame­ri­ke, ali ima i onih ko­ji op­sta­ju i ob­na­vlja­ju svo­je je­zi­ke i tra­di­ci­ju. 

Dok ste pre­vo­di­li da­da­i­stič­ke tek­sto­ve i Lor­ki­nu po­e­zi­ju, da li ste pri­hva­ti­li te uti­ca­je?
Lor­ka je za me­ne bio va­žan pe­snik iz­van en­gle­skog go­vor­nog pod­ruč­ja, ko­me sam bio sklon kao še­sna­e­sto­go­di­šnjak. Da­da je umet­nič­ki po­kret ko­ji me je sna­žno pod­sta­kao, kao prak­sa pi­sa­nja po­e­zi­je, ali i za­pi­ta­no­sti nad po­e­zi­jom. Ni­je to bi­la an­ti­u­met­nost, kao što se či­ni na pr­vi po­gled, to je stva­ra­la­štvo ko­je sve do­vo­di u pi­ta­nje. Kao što je re­kao Tri­stan Ca­ra, da je pra­va Da­da pro­tiv Da­de. Sna­žno sam re­a­go­vao na taj stav. Čak ni nad­re­a­li­zam, ko­ji je pro­is­te­kao iz da­da­i­zma, ni­je pre­stao da po­sta­vlja ta­kva su­štin­ska pi­ta­nja. Bre­ton ni­je pre­stao da kri­tič­ki po­sma­tra svoj rad. Sto­ti­nu je go­di­na od po­če­ta­ka Da­de u ka­ba­reu Vol­ter u Švaj­car­skoj, ali mi­slim da je da­da­i­zam po­kret ko­ji op­sta­je u vre­me­nu.

Da li stva­ra­la­štvo da­nas u stva­ri zna­či isto­vre­me­no pri­hva­ta­nje, sum­nju, od­ri­ca­nje od sve­ta ka­kav je­ste?
Mo­žda ne baš tim re­do­sle­dom... ali mi­slim da je sve to u isto vre­me. Svet ka­kav je­ste ne mo­že­mo da pri­hva­ti­mo, jer to zna­či da pri­hva­ta­mo i stra­šne stva­ri. Po­treb­no je vi­de­ti ih i pre­po­zna­ti, su­prot­sta­vi­ti se tim naj­go­rim stva­ri­ma ko­je se de­ša­va­ju me­đu na­ma. 

Ima­te vi­še od 70 knji­ga. Ka­ko su se va­ša in­te­re­so­va­nja me­nja­la to­kom vre­me­na, šta vas sa­da in­tri­gi­ra u sve­tu?
Po­sto­ji je­dan kon­ti­nu­i­tet u mom in­te­re­so­va­nju od se­dam­de­se­tih go­di­na, ka­da sam po­me­rao gra­ni­ce. U ovom ve­ku osvr­ćem se na ono što sam već ura­dio, pro­na­la­zim na­či­ne da to upot­pu­nim. Po­ne­kad ra­dim va­ri­ja­ci­je na svoj rad. Lor­ki­nu po­e­zi­ju, ko­ju sam pre­vo­dio, is­ko­ri­stio sam kao osno­vu za iz­bor reč­ni­ka za mo­je pe­sme. Na­zvao sam to va­ri­ja­ci­ja­ma na Lor­ku. Tim po­stup­ci­ma vra­ća se i mo­ja no­va knji­ga, ko­ja će bi­ti ob­ja­vlje­na na en­gle­skom i fran­cu­skom. Ve­li­ki pro­je­kat je no­vo sa­gle­da­va­nje mo­je knji­ge „Teh­ni­ča­ri sve­tog”, gde se ume­sto tra­gič­nog za­vr­šet­ka, ne­sta­ja­nja, ba­vim mo­guć­no­sti­ma bu­duć­no­sti sta­rih tra­di­ci­ja. In­tri­gi­ra­ju me no­ve teh­no­lo­gi­je, na­ro­či­to u pred­sta­vlja­nju po­e­zi­je. In­ter­net, ko­ji kri­je mno­ge opa­sno­sti, ipak i otva­ra pro­stor za po­e­zi­ju, do­zvo­lja­va pe­sni­ci­ma da se sa­mi pred­sta­ve i da do­bi­ju tre­nut­ni od­go­vor na to.