Apdajkov alegorijski pejzaž Amerike

18. 08. 2007. 14:23

Џон Апдајк

Šezdeset knjiga različitih žanrova, od toga dvadeset pet romana, a sve za pola veka pisanja. Tipično američka opsesivna ekspresivnost, spoj baroknog i banalnog, sudar čulnosti i spiritualnosti. Američki ep pod nadzorom evropskog duha. Sve to, i mnogo više, moglo bi se reći za delo Džona Apdajka, kod nas često prevođenog i rado čitanog. Sve to, i mnogo više, otkriva monografija Biljane Dojčinović-Nešić Kartograf modernog sveta (Filološki fakultet, Beograd, 2007) koja se poduhvata nimalo lakog zadatka da objasni pisca koji svojoj prozi ne dopušta da bude jasnija od života.
Kao okosnicu interpretacije autorka postavlja tri žarišne tačke Apdajkovog opsesivnog preispitivanja: pripovedanje, svet i identitet. Biljana Dojčinović-Nešić usredsređuje se na ironiju, parodiju, citatnost i druge postmodernističke crte pripovednog teksta, ne sa namerom da Apdajka svrsta u postmoderniste, već sa ambicijom da ga čita iz ugla žanrovskih specifičnosti koje nameće tradicija – naročito iz perspektive američke romanse koju stvara Natanijel Hotorn, kod kog Henri Džejms prepoznaje Balzakovo umeće da jednostavan zaplet "obavije mračnom šumom simbola". Hotornov "alegorijski pejzaž", opsesija manihejskim predodžbama o dobru i zlu, moralnosti i grešnosti, inspirišu Apdajka da stvori jednu od svojih izražajnih paradigmi.

Hod po Apdajkovim tragovima otkriva neslućeno bogatstvo književnih uticaja i pripovednih strategija. Kentaur otvara širok vidik za iščitavanje mitoloških saglasja zbog kojih je njegov tvorac proglašavan naslednikom Džojsa i Mana; splet mitskog i autobiografskog tvori jednu opet specifično američku sliku žanrovskih neočekivanosti. Ključ za čitanje Parova su kuće junaka kao mesta svetosti i desakralizacije na kojima se odvija "trivijalizovanje prostora tajne". Istvičke veštice su "otvorena parodija romanse" locirana u onome što autorka duhovito naziva "raskorak predgrađa i demonologije". Oba romana koriste seks, magiju i umetnost kao načine traganja za transcendencijom i kao njihovu žestoku parodiju. U lepoti ljiljana je "istorijski roman, porodična saga i istovremeno nacionalni ep Amerike u modernom dobu". Tetralogija o Zeki Angstromu, "mega-roman" nastajao između 1960. i 1990, donekle je katalog američke svakodnevice, ali u mnogo većoj meri povest o "američkom Adamu" zarobljenom u mreži stereotipa, ideologije i različitih aspekata rodnog identiteta.

Argumentovanom i transparentnom analizom u kojoj se značenje nijednog trenutka ne banalizuje i ne zamagljuje, Biljana Dojčinović otkriva panoramu Apdajkovih pripovednih strategija sa svešću da je ovog pisca nemoguće posmatrati samo kroz njegovo autopoetičko određenje "konzervativnog realiste". Obiman i razuđen opus pokazao se ne samo kao pogodan poligon za demonstraciju postulata modernog američkog romana, nego i kao prostor za demonstraciju umeća dugo i strpljivo negovanog kritičarskog talenta. U Kartografu modernog sveta Biljane Dojčinović-Nešić nisu se samo potvrdile Apdajkove pripovedačke sposobnosti, nego i zavidno umeće njegove interpretatorke.