Epizode iz sarajevskih taksija
(Фото Ројтерс/Т. Петер)
Sarajevo – Ako se putniku namerniku, koji u glavni grad Bosne i Hercegovine stiže avionom, posreći pa mu let ne kasni ili ne bude otkazan zbog magle i smoga, što ovde nije tako retka situacija, ili neke sasvim druge nepredviđene okolnosti, sledi mu nova igra na sreću – traženje taksija koji će ga po regularnoj ceni odvesti do željene adrese. Ukoliko nije dobro potkovan informacijama, najverovatniji scenario jeste da će ga ta vožnja, kao i u Beogradu, koštati makar duplo skuplje.
Čim izađete sa aerodroma, sačekaće vas ljubazni taksisti, ponuditi prevoz dobrim automobilima na kojima uredno stoje table „Sarajevo taksi”. Tada još ne znate da ovaj najveći sarajevski taksi-prevoznik ima monopol na taksi-stajalište na aerodromu. Ne znate ni da čim izađete iz kruga vazdušne luke čekaju drugi taksisti, spremni da desetak kilometara koliko ima do centra grada voze po taksimetru. Misleći da nemate izbora, ulazite pravo kod „monopolista”. Za svaki slučaj se pravite da poznajete grad, pa sigurnim glasom izgovarate ime ulice u centru, ne pitajući za cenu, jer bi to moglo da vas oda i da pokaže da baš i nemate predstavu o razdaljini.
Taksista će odmah započeti ljubaznu konverzaciju. Tonom kojim se priča sa starim prijateljem, razbiće vašu predrasudu da Beograđani možda baš i nisu dobrodošli. Usput će se raspitivati jeste li prvi put u Sarajevu, preporučiće vam gde da jedete, porediće cene u Sarajevu i Beogradu, razmenićete informacije o deci, složićete se da se teško živi u obe zemlje i tek posle nekoliko minuta, užasnuti ćete shvatiti da taksimetar nije uključen.
Ali, kako sad prekinuti to prijateljsko ćaskanje pitanjem o taksimetru? Kad to nekako ipak prevalite preko usta, očekujući možda i uvređeno lice pored vas, taksista samo veselo odmahuje rukom: objašnjava da je sa taksimetrom ili bez njega, cena kod svih oko 30 maraka (1.800 dinara). Opet ne biste da ga uvredite, pa stidljivo pominjete da ste čuli da kilometar vožnje košta jednu marku, a da od aerodroma do centra ima desetak kilometara. Čućete prezrivo da samo „papci” pričaju da je aerodrom tako blizu. I kako sad još nešto da pitate na tu temu, a da ne ispadnete „papak”?
Kada taksisti u Sarajevu pomene da ste čuli da kilometar vožnje taksijem košta jednu marku (60 dinara), a da od aerodroma do centra ima desetak kilometara, čućete prezrivo da samo „papci” pričaju da je aerodrom tako blizu
Ako niste od onih koji su skloni da pokvare prijateljstvo zbog „sitnice”, prihvatićete ovo objašnjenje, nadajući se da ćete cenu možda uspeti da spustite kad stignete na željenu adresu i zatražite račun koji bi trebalo da bude krunski dokaz eventualne prevare. Nastavićete ćaskanje kao da ništa nije bilo sve do cilja, a kad konačno zatražite račun, odgovor je – nema problema. Na nekakvom blokčiću će napisati cenu, kaobajagi staviti paraf, otcepiti papir i tutnuti vam u ruku. Rastajete se kao najbolji prijatelji, on odlazi, vi gledate u račun na kojem nema ni znaka ni pečata firme. Shvatate da ste prevareni, ali valjda zbog onog razgovora i izvesne doze šarma s kojom je sve to izvedeno, čak i ne osećate ljutnju.
Ona će se javiti kasnije, kad saznate da je po taksimetru cena dva i po puta niža. Ali to je škola koju platite samo jednom. Osim ako ne naletite na nekog od „divljih” taksista, kojih ima i u gradu na Miljacki, a na koje se oni legalni često (i uglavnom uzaludno) žale. Svaka sličnost sa Beogradom je slučajna.
Ipak, taksi u Sarajevu je jeftiniji nego u Beogradu. Start košta marku i po (oko 90 dinara), pređeni kilometar marku. Cena je ista u svako doba dana, nema druge i treće tarife, i vikendom i praznicima. Voze po taksimetru i neće probati da produže vožnju vozeći okolnim ulicama, niti će je odbiti ako je kratka relacija. To naravno ne znači da bi se obradovali ako im uđete u auto i umesto „dobar dan”, kažete „neću daleko”.
Ima i žena taksista, pa je nekada njihov pol, a ne vozačka veština, razlog da mušterija traži baš njih ili da baš u njihovo vozilo ne uđe.
Jedna od njih svojevremeno se požalila kako joj najviše problema zadaju vehabije: „Ovi novi muslimani neće sa ženama da se voze. Dignu ruku, zaustave me, a kad priđem blizu i kad vide da sam žena, odustaju. Nema te sile koja će ih naterati da sednu sa ženom u taksi. Ali zato njihove žene traže isključivo žene taksiste.”
Sarajevski taksisti su uvek dobar izvor informacija, makar kad je reč o dobrim, a povoljnim majstorima za kola. Tako će reći da servisi u Sarajevu „deru” i da zato oni kola „rade” s druge strane entitetske linije, u Istočnom Sarajevu. Do tamo, ipak, ne mogu da voze mušterije. Bar ne po taksimetru i sa tablom na krovu. Propisi su takvi da taksisti iz Federacije BiH ne mogu da obavljaju tu delatnost na teritoriji Republike Srpske i obrnuto. Pa se onda snalaze i skidaju tablu na nevidljivom ulazu u drugi entitet, na primer na Dobrinji, gde Bulevar Mimara Sinana neprimetno postaje Ulica Srpskih vladara.