Prirodom protiv medicine
(Фото Д. Јевремовић)
Ovaj skraćeni spisak otvara mnoga pitanja koja se tiču lekarske etike. Ako lekari nisu u obavezi da u javnosti iznose stavove koji imaju uporište u medicini zasnovanoj u nauci, a ne u nadrilekarstvu, oni imaju svu slobodu da se zalažu i u prilog terapija koje popularišu travarstvo, homeopatiju, bajanje, „babe” koje uspešno (?) leče bolesti koje medicina ne leči, urinoterapiju i sve ostale „prirodne lekove”.
Šta je sporno u „prirodnim lekovima”? Pre svega, priroda je moralno neutralna. Prirodno nije nužno dobro i moralno. Prirodan je i zmijski otrov i otrovna pečurka, prirodni su zemljotresi i cunamiji. Mnogo šta u našoj prirodi je lepo, ali mnogo šta je i štetno. To važi i za „prirodne lekove”. Veliki broj „neprirodnih lekova” pravi se od prirodnih sastojaka. Razlika između „prirodnog” i „neprirodnog” leka je često u tome što „prirodni lekovi” nisu prošli klinička ispitivanja i nisu precizno dozirani, te su samim tim već opasniji od „neprirodnih”.
Sve je to poznato medicini/nauci. Ali šta ćemo sa lekarima koji su nekada važili za ozbiljne, a pod stare penzionerske ili pretpenzionerske dane ulaze u travarske vode i počinju da se protive terapijskim metodama koje odavno imaju utemeljenje u nauci? Otkud njihova pojava u Srbiji? Otkud to da „profesor emeritus, uvaženi imunolog i alergolog” može da u javnost izlazi sa svojim ličnim kriterijumima kojima dijagnostikuje neko oboljenje, sa svojim travarskim terapijama za razne bolesti za koje postoji efikasan lek, sa stavom da je vakcina Iks možda izazvala oboljenje Ipsilon, jer šansa da se to dogodi jeste čak jedan od milion itd? On je u obavezi da o tome ćuti. To je njegov privatni stav koji nema uporište u nauci i neetički je javno ga iznositi.
Zanimljivo je da ne nailazimo na vozače kamiona koji izlaze u javnost sa stavom da se bolje vozi ako se malo popije. Možda oni to i pričaju u kafani, ali takve stvari ne smeju da iznose u javnost. „Uvaženi doktori”, kad je o njihovoj profesiji reč, očito imaju to pravo. Tim tipom neetičkog ponašanja nanose ogromnu štetu populaciji, pogotovo onoj manje obrazovanoj. Svojim nastupima u javnosti pokazuju ne samo da su nedorasli etičkim standardima u medicini, već i da su neznalice i kao kliničari i kao ljudi koji pretenduju da pripadaju nekakvoj naučnoj zajednici. Život takvih lekara u profesionalnom mraku posebno je zabrinjavajući kad je u pitanju statistika. Šta bi, na primer, značio podatak da je šansa da se dobije encefalitis od vakcine protiv hepatitisa B ili autizam od MMR vakcine jedan na milion? On bi značio da je šansa da se to dogodi praktično nepostojeća. Navesti primer da se to nekome dogodilo spadalo bi u takozvanu anegdotsku evidenciju, baš kao i podatak da „znam neku babu koja je uspešno izlečila sifilis čajem od zove, belim lukom (mlevenim) i listom krina”. Takva „evidencija” nije zasnovana na nauci, već imamo posla sa izolovanim slučajem.
Ako uveče pred spavanje redovno pojedem pola kilograma čvaraka imaću verovatno povišen krvni pritisak, holesterol i trigliceride i veću šansu da nastradam od infarkta ili apopleksije. Možda mi je šansa da umrem od jedne od te dve bolesti fifti-fifti. Ali šansa da me udari tramvaj kada ujutro krenem na posao je, na primer, upravo onaj jedan na milion. A baš to mi se dogodi. I zamislite da se onda nađe neko ko izjavi da prekomerno jedenje čvaraka, osim kardiovaskularnih oboljenja, može dovesti i do toga da te pregazi tramvaj.
Isto tako, aspiracijom ili gutanjem zagađene plodove vode novorođenče ima nezanemarljivu šansu da nastrada od invazivnih infekcija nakon primarne sepse. U bolnici isto to novorođenče, kao i sva ostala novorođenčad, dobija i vakcinu protiv tuberkuloze. Ono umre i pojavi se „uvaženi doktor” ili nesrećna majka na televiziji koji povežu smrt deteta sa vakcinom. On govori nešto što je etički neodgovorno i gotovo podjednako glupo kao i povezivanje jedenja čvaraka sa stradanjem od tramvaja, ali ta glupost je opasna zato što medicinski neobrazovan svet ili bolom skrhan i emotivno vulnerabilan roditelj u to može i da poveruje (umesto u pravi uzročnik stradanja bebe), baš kao što neki veruju u travarske terapije i bajanja.
Potrebno je da postoje uređen zdravstveni sistem i društvena klima koja će stati na put glorifikaciji „prirodne medicine” i maloumnoj tezi o izlišnosti proverenih lekova i vakcina. Lekari i mediji imaju etičku obavezu da informišu javnost o naučno proverenim činjenicama. Deo spiska odobrenih seminara, kurseva, testova i simpozijuma iz tabele Lekarske komore Srbije za januar 2016. ne daje ni trunku osnova za optimizam.
Profesor Univerziteta u Beogradu, direktor Centra za bioetičke studije