Odlazak dame Zahe Hadid

Milica Dimitrijević

01. 04. 2016. 18:20

Заха Хадид (Фото Ројтерс)

 

Ime Zahe Hadid, prve dame svetske arhitektonske scene, koja je iznenada preminula u 65. godini od infarkta u bolnici u Majamiju, u kojoj se lečila od bronhitisa, ostaće upamćeno po mnogo čemu – njenom beskompromisnom karakteru, zaljubljenosti u čuvene krive linije, od kojih nije odustala čak i kad bi je naručioci posla na to pritiskali i činjenici da je bila prva žena dobitnik renomirane Pricker nagrade i zlatne medalje Kraljevskog udruženja britanskih arhitekata.

Ali, i pored svega toga, Zaha Hadid sebe nije doživljavala kao deo establišmenta, kako je to rekla pre oko mesec i po dana za Radio Bi-Bi-Si 4: „Nisam ni autsajder ali sam na nekoj vrsti ivice, balansiram po njoj. To mi se baš dopada... Nisam protiv establišmenta, ja sam samo ja i radim onako kako radim.”

Kako podseća „Gardijan”, zgrade čije je autorstvo potpisivala zajedno sa svojim timom saradnika nalaze se raštrkane širom sveta: od upečatljivog Akvatik centra u Londonu, sagrađenog za potrebe Olimpijskih igara 2012, preko Hejdar Alijev kulturnog centra u Azerbejdžanu, do zdanja „Maksi” – Nacionalnog muzeja Italije 21. veka u Rimu.

Za sve njih karakteristična je fluidna zakrivljenost oblika, vizuelna monumentalnost, artističnost motivnih rešenja koja proizilaze iz prirodnog okruženja.

Rođena je 1950. u Bagdadu, studirala je matematiku na Američkom univerzitetu u Bejrutu da bi se potom posvetila arhitekturi, preselivši se u Veliku Britaniju. Radila je s inovativnim holandskim arhitektom Remom Kolhasom nakon čega je otvorila svoj biro „Zaha Hadid arhitekte” 1979. u Londonu. Brzo je postala prepoznatljiva po nekolicini projektnih rešenja, više nego inovativnim za to doba.

Isprva, posao nije išao glatko u svetu u kojem je bilo malo žena, ali nije odustajala. Prvi veliki međunarodni projekat dobila je 1993, kada je izgrađena Vitra vatrogasna stanica u Vejlu na Rajni, u Nemačkoj, da bi prva njena ozbiljna građevina u Ujedinjenom Kraljevstvu, nakon što je vlada odbila njen projekat za Kardifsku operu, nikla tek 2011. – bio je to Riversajd muzej transporta u Glazgovu. Među brojnim manjim projektima ističu se Skakaonica u Inzbruku, Serpentajn galerija u Kensingtonskom parku u Londonu i Salon BMV-a u Lajpcigu.

Njen kolega, poznati arhitekta Ričard Rodžers, između ostalog i autor Centra Žorž Pompidu u Parizu i Milenijumske kupole u Londonu, ocenio je da je „od svih arhitekata koji su se poslednjih decenija nametnuli svojim talentom Zaha Hadid ostavila najveći uticaj”. Džejn Dankan, predsednik Kraljevskog udruženja britanskih arhitekata, nazvala ju je „vizionarkom, veoma sklonom eksperimentisanju, čije je nasleđe, bez obzira na njenu relativnu mladost, ogromno”.

Oglasio se i gradonačelnik Londona Boris Džonson: „Bila je inspiracija, njeno će nasleđe živeti kroz prekrasne zgrade na Stratfordu i širom sveta.”