Kad izručimo Mladića tražiće nam Principa
Момо Капор (Фото: Томислав Јањић)
U intervjuu za naš list (2009), povodom dobijanja nagrade „Dejan Medaković” i otvaranja izložbe u beogradskom „Kontinentalu”, na pitanje o sudbini mladih ljudi – „generaciji bez pasoša”, i dobijanju „šengenskih viza”, Momo Kapor je rekao: „Mislim da nikada nismo bili dalje, jer ove ucene nemaju kraja: kada isporučimo Ratka Mladića, tražiće nam Gavrila Principa, i tako unedogled. Ako je neko kriv za hendikep naše dece, onda je to, svakako, Evropa, baš kao što je nekada za bedu, siromaštvo i blokadu bio kriv Informbiro. Greh ide na njihovu dušu.”
Srpska književna zadruga upravo je objavila knjigu „Sentimentalni klasik Momo Kapor”, u kojoj su objavljeni njegovi intervjui od 2001. do 2010. godine. O knjizi, koju su priredili Ljiljana Kapor i Dragan Lakićević, govorili su, pored priređivača, i Dragana Marković i Branislav Matić. Reč je o trećoj knjizi Kaporovih intervjua, kojoj su prethodile: „Sentimentalni prtljag Mome Kapora” (2013) i „Sentimentalni rat i mir Mome Kapora” (2014). Ko god se bude bavio delom Moma Kapora, istakla je Ljiljana Kapor, neće moći da zaobiđe ove tri knjige.
U poslednjoj deceniji života, Momo Kapor (1937–2010), naglašava Dragan Lakićević, bio je klasik srpske književnosti i slikarstva. Najpre, 2001. godine, u „Kolu” Srpske književne zadruge objavljen je njegov novi roman „Ivana”. Izvanredan poznavalac književnosti i umetnosti, za razliku od mnogih čitalaca i novinara, pa i samih pisaca, Kapor je znao vrednost plave biblioteke – „Kola”, i njene tradicije, kao i same institucije Srpske književne zadruge, osnovane u 19. veku. U istoj deceniji, dobio je Nagradu Srpske književne zadruge za životno delo, i to posle Desanke Maksimović, Milorada Ekmečića, Stevana Raičkovića, Vojislava Đurića, Branka V. Radičevića, Miodraga Pavlovića i drugih živih klasika. I, posle više decenija, niz drugih uglednih priznanja. U jubilarnom, 100. „Kolu” SKZ, po pozivu, objavio je autobiografski roman „Ispovesti”, 2008. godine. Bila je to književno-umetnička rekapitulacija sopstvenog života, Kaporova labudova pesma.
U prvoj deceniji ovog veka o Kaporu pišu – sve duže i sve analitičnije tekstove – profesori univerziteta, kritičari od ugleda, pisci od imena. Otud u deceniji 2001–2010, više intervjua, nego u prethodne tri decenije. U njima Momo Kapor odgovara na mnoga pitanja, stara i nova, iz književnosti, umetnosti, politike, društvenog i ličnog života. U ovoj deceniji, podsetio je Lakićević, traje odjek ratova i raspada države SFRJ, bombardovana je Srbija i Crna Gora (1999), desile su se petooktobarske promene (2000). U ovoj deceniji bilo je više državnih potresa: bivši predsednik Jugoslavije i Srbije Slobodan Milošević izručen je Haškom tribunalu, ubijen je premijer Republike Srbije Zoran Đinđić, otcepila se Crna Gora, albanska marionetska vlast je samoproglasila nezavisno šiptarsko Kosovo, uhapšen je bivši predsednik Republike Srpske dr Radovan Karadžić, prijatelj Mome Kapora. Pojavilo se mnogo novih novina i novinara. I u celoj toj šarenoj mešavini Momo Kapor je ostao isti: duhovit, mudar, hrabar, inteligentan. Iskusan i mlad u isto vreme. Kritičan i dobroćudan u isti mah.
U razgovoru s Labudom Dragićem, koji je objavljen u „Književnim novinama” (2001), Kapor kaže: „To nije bio samo građanski, malograđanski, verski i etnički rat, već, pre svega, početak velikog i strašnog rata civilizacija, koji će trajati još dugo. Jedini uslov da pisac napiše svoju knjigu o ratu je da ostane živ. Imao sam sreće da sam ostao. Što se mene tiče, dosta mi je ratova, ostatak života posvetiću ljubavnom romanu i slikarstvu.”
Na pitanje istog novinara, o ženskom pismu, Kapor je rekao: „Nikada u istoriji ovog grada i srpske književnosti nije bilo toliko lepih, pametnih, darovitih i uspešnih mladih žena koje pišu i objavljuju. Jednostavno, to je zastrašujući buljuk lepote, senzualnosti, erotike i slobode izražavanja. Hajde da pomenemo samo neke: izvanredna dugonoga Mirjana Bobić, lepa Vesna Radusinović, ljupka Ana Radić, sjajna Ljiljana Habjanović Đurović, šarmantna Vesna Aleksić, da ne nabrajam dalje”.