Kompanije skrivenih vlasnika
Povodom afere „Panamski papiri”, posebnu pažnju naše javnosti izazvalo je pominjanje imena poznatih ličnosti iz Srbije koje su, kako se navodi, na listi osnivača ofšor kompanija u dalekoj zemlji Srednje Amerike. Tim povodom treba prvo reći šta je ofšor poslovanje odnosno šta su ofšor kompanije, od kada ovaj vid poslovanja postoji, koliko je rasprostranjen, da li je njihovo osnivanje dovoljan razlog da se pretpostavi da njihovi osnivači žele da ih iskoriste za pranje novca, finansiranje terorizma, izbegavanje plaćanja poreza itd.
Offshore (van obale, eksteritorijalno) poslovanje u suštini ima sve bitne karakteristike klasičnog (konvencionalnog) poslovanja, mada postoje i određene specifičnosti: prvo, ofšor kompanije posluju isključivo van granica određene države odnosno određene teritorije u datoj državi (ofšor zoni) u kojoj su registrovane. Drugo, porez na dobit koju ostvaruju po pravilu plaćaju po simboličnoj poreskoj stopi – neuporedivo nižoj u odnosu na zemlju iz koje potiče kompanija koja ju je osnovala. Zbog toga se zemlje u kojima je dozvoljeno osnivanje ofšor kompanija nazivaju zemljama poreskog raja. Treće, procedura osnivanja ofšor kompanija je veoma jednostavna, u nekim državama za to je dovoljan, praktično, jedan dan, jer se radi o tzv. ready made kompanijama, tj. kompanijama koje su već registrovale specijalizovane advokatske kancelarije, tako da se u stvari ovde radi samo o promeni vlasnika. Četvrto, u sudskom registru kompanija ne navodi se ime vlasnika, osim ukoliko on to želi. Ime vlasnika se pojavljuje samo u ugovoru zaključenom između advokatske kancelarije, kao prethodnog vlasnika, tj. prodavca kompanije, i kupca – novog vlasnika. U dokumentima dostupnim široj javnosti mogu se jedino videti imena menadžera i administrativnih lica.
Model ofšor poslovanja razvija se već četrdesetak godina i zastupljen je u gotovo 100 država širom sveta. Neke od najpopularnijih zemalja odnosno regiona su: Panama, Luksemburg, Lihtenštajn, Holandija, Andora, Monako, Švajcarska, Belize, Kajmanska ostrva, Kostarika, Sejšeli, Panama i Portoriko.
Ovaj vid poslovanja treba, u principu, da olakša funkcionisanje velikih multinacionalnih kompanija u pojedinim aspektima, uključujući i one poreske, ali i da omogući pojedincima da, iz bilo kog razloga, budu „nevidljivi” pre svega vlastima i drugima u zemljama iz kojih potiču. Razume se, ove firme mogu zloupotrebiti propise tako što će, na primer, kompanijama koje su u vlasništvu iste osobe ispostaviti razne fiktivne račune, umanjujući na taj način dobit tih kompanija, a time i porez na iskazanu dobit. Tako se smanjuje poreski prihod zemlje iz koje potiče rezident – vlasnik ofšor kompanije. Zbog nedovoljne kontrole poslovanja ovih kompanija, one se mogu zloupotrebiti i za pranje novca stečenog raznim kriminalnim radnjama.
U poslednje vreme ovim kompanijama se posvećuje veća pažnja iz ugla detektovanja sumnjivih poslovnih i finansijskih operacija, uključujući i razvoj specijalizovanog softvera koji registruje potencijalno sumnjive finansijske operacije.
Profesor univerziteta, dekan Beogradske bankarske akademije