Otvarač i konzerva

05. 03. 2008. 22:00

Ova vlada mogla je biti sastavljena u najvećim mukama i od brda, a ne nekakve „gomilice” od samo pet principa. Pa čak ni tada papir koji su Tadić, Koštunica i Dinkić potpisali, a koji se naziva koalicionim sporazumom, ni za koga u ovoj zemlji nije pravno obavezujući.

S druge strane, „papir” koji se naziva Ustavom, iako za neke ne mora da znači mnogo, pravno za sve države u svetu, pa i našu, predstavlja – sve.

Zbog tog papira, a ne onog koji su potpisala trojica stranačkih lidera dok su se dogovarala oko podele vlasti, Demokratsku stranku ne može da „ne obavezuje nijedna rezolucija u Skupštini Srbije, osim one koju donese vladajuća većina na osnovu pet principa usvojenih prilikom formiranja Vlade Srbije”, kako je juče rekao potpredsednik DS-a Dragan Šutanovac.

Makar ta rezolucija bila najgora na svetu, ili, ne daj bože, radikalska.  

Skupština, a ne stranka ili koalicija, pa makar ona bila i na vlasti, najviši je zakonodavni organ u državi. Skupština postavlja i ruši vlade, i vlada odgovara skupštini, nikako obrnuto.

To je to – demokratija.

Pa, opet, sve to ne znači da u demokratiji i među demokratama ne treba da važe dogovori kakav je onaj trojice lidera prilikom podele vlasti.

Ne može se, doduše, u demokratiji ničim kazniti partija poput Demokratske stranke Srbije koja, uprkos tome što nema većinu ni u vladi, ni u skupštini, uspeva da ostvari ambiciju da upravlja i jednim i drugim.

Razumljivo je da se DS ljuti zbog toga, pa i to da Nada Kolundžija kaže da „oni koji smatraju da politiku mogu da vode tako što su potpisali ugovor sa jednim timom, a onda malo da daju golove za račun drugog tima, treba da znaju da to nisu pravila demokratije”. Ali, ni to nije kažnjivo u demokratiji.

Zato takve stranke u demokratiji ne možete kazniti ničim, osim izborima. Ali kada niko neće ni na izbore, ne možete ni time. Toliko o ljutnji Šutanovca. 

Zato je sve što se dešava između izbora, onih na kojima smo već pogrešili, i onih na kojima se nadamo da nećemo opet, skoro pa neka poetska pravda za sve. I za njih, i za nas. 

Jer, Koštunica i Tadić su ona dva lika iz crtanih filmova od kojih jedan drži konzervu, a drugi otvarač za konzerve, a obojica sede na pustom ostrvu.

A mi?

Pa, mi, izgleda imamo samo pusto ostrvo.

I samo smo ih mi do sada sačuvali da ne skvase noge.