Glumac i političar su trula koalicija

Borka Golubović-Trebješanin

08. 04. 2016. 22:00

(Фото Р. Крстинић)

Ni­ko­la Đu­rič­ko pred­vo­di glu­mač­ku eki­pu pred­sta­ve „Slu­čaj­na smrt jed­nog anar­hi­ste” Da­ri­ja Foa ko­ja će pre­mi­jer­no bi­ti iz­ve­de­na u pe­tak, 22. apri­la, na sce­ni Stu­dio Ju­go­slo­ven­skog dram­skog po­zo­ri­šta u Be­o­gra­du, u re­ži­ji Ma­je Ma­let­ko­vić. U glu­mač­koj eki­pi su i Bo­jan Di­mi­tri­je­vić, Ni­ko­la Ra­ko­če­vić, Mi­loš Sa­mo­lov, Mar­ta Bje­li­ca i Jo­a­kim Ta­sić.

Da­rio Fo u svo­joj dra­mi „Slu­čaj­na smrt jed­nog anarhiste” ba­vi se epi­zo­dom iz pe­ri­o­da ita­li­jan­ske isto­ri­je po­zna­te kao „Go­di­ne olo­va”, od­no­sno ta­la­som te­ro­ri­stič­kih na­pa­da s kra­ja še­zde­se­tih go­di­na pro­šlog ve­ka.

Šta je u fo­ku­su va­šeg scen­skog či­ta­nja ove dra­me, bu­du­ći da je sam Da­rio Fo pre­po­ru­čio da je tre­ba pri­la­go­di­ti lo­kal­nim dru­štve­no-po­li­tič­kim pri­li­ka­ma?

Sva­ka­ko da tre­ba uva­ži­ti su­ge­sti­ju pi­sca Da­ri­ja Foa. Na­ša autor­ska eki­pa raz­go­va­ra­la je pre po­čet­ka pro­ba o tom po­sr­blja­va­nju sa­mog ko­ma­da i či­ni­lo nam se da nam to, ipak, iz­bi­ja iz ru­ku za­ni­mlji­vu stvar: sa­mu epo­hu ko­ja ima to­li­ko to­ga ča­ro­li­kog i no­stal­gič­nog. Mi­slim da pu­bli­ka i ka­da gle­da Šek­spi­ra u kla­sič­noj po­stav­ci ne­mi­nov­no po­ve­zu­je to sa da­na­šnjim tre­nut­kom, jer čo­vek ne mo­že da ži­vi van svog vre­me­na. Mi smo se od­lu­či­li da ne pra­vi­mo tu vr­stu in­ter­ven­ci­ja, osta­vi­li smo tekst ka­kav je­ste. Pri­ča se do­ga­đa u Ita­li­ji s kra­ja še­zde­se­tih, od­no­sno po­čet­ka se­dam­de­se­tih go­di­na pro­šlog ve­ka.

Mo­ja fa­sci­na­ci­ja de­lom Da­ri­ja Foa je­ste što on to ra­di kroz ko­me­di­ju, i to kroz naj­o­bič­ni­ju na­rod­sku ko­me­di­ju. To je ta tra­di­ci­ja ita­li­jan­ske ko­me­di­je ko­ja po­či­nje još od Fe­li­ni­ja, pa i pre to­ga... U ovom slu­ča­ju reč je o ko­me­di­ji si­tu­a­ci­je u ko­joj Fo do­vo­di po­li­caj­ce. Oni su deo re­pre­siv­nog si­ste­ma ko­ji bi tre­ba­lo da slu­že da se iz­bo­re sa isti­nom, a ov­de su u po­zi­ci­ji da raz­ot­kri­ju ceo me­ha­ni­zam ka­ko la­žu i ba­ve se stva­ri­ma ko­je ne­ma­ju ve­ze sa ži­vo­tom. Oni sve vre­me kon­stru­i­šu jed­nu ne­i­sti­nu.

Ka­ko se Fo­o­va ulo­ga Lu­da­ka ukla­pa u spek­tar ju­na­ka ko­je ste do sa­da ra­di­li: Ja­go, Kan­did, Tre­pljev, Dan­ton, Le­on, Obe­ron...?

Ci­ti­ra­ću ko­le­gu Ni­ko­lu Ra­ko­če­vi­ća ko­ji je pri­me­tio: Lu­dak je naj­tre­zve­ni­ji, a lju­di ko­ji tre­ba da se ba­ve isti­nom naj­vi­še la­žu. To je pa­ra­doks. Da­rio Fo je pri­ču sme­stio u ko­me­di­ju što je ge­ni­jal­no. Ko­li­ko god da je tra­gi­čan po­vod nje­go­vog ko­ma­da: ubi­stvo anar­hi­ste ko­jeg su naj­ve­ro­vat­ni­je ba­ci­li kroz pro­zor ili je pod ne­raz­ja­šnje­nim okol­no­sti­ma iz­le­teo kroz pro­zor, pao je pra­vo no­vi­na­ri­ma pred no­ge. I da se to ni­je de­si­lo, ve­ro­vat­no ko­ma­da ne bi bi­lo. On je iz­mi­slio Lu­da­ka ko­ji se in­fil­tri­ra u po­li­cij­skoj sta­ni­ci, ima prin­cip kao re­vi­zor, ima ne­ki su­di­ja ko­jeg se oni bo­je... Lu­dak ima slo­bo­du da iz­go­vo­ri šta ho­će, on ima bo­lest hi­stri­o­ma­ni­ju ko­ja mi­slim da ne po­sto­ji, već je Fo iz­mi­slio. To je, ka­že, od hi­stri­on – glu­mac. On vo­li da glu­mi raz­li­či­te ulo­ge. Ja sam on­da ve­ro­vat­no bo­le­stan od te bo­le­sti, jer isto ta­ko vo­lim da igram raz­li­či­te ulo­ge. U ra­do­sti sam što imam pri­li­ku da igram ovog ju­na­ka, jer ima pu­no ži­vo­ta i so­ka za glum­ca.

Kul­tu­ra je kao ki­se­o­nik. U JDP-u je ne­ka­da bi­lo i po 14 pre­mi­je­ra, da­nas sve­ga dve-tri... Šta se de­si kad nam ne­do­sta­je ki­se­o­nik?

Pa ni­šta, pad­ne­te u ne­svest bez na­ja­ve. To se zo­ve hi­pok­si­ja i vr­lo je stra­šna stvar. Či­ni mi se da ne mo­že­te mno­go una­pred da pri­me­ti­te da će vam to ne­do­sta­ja­ti. Ne­ko ka­že: ima mno­go glad­nih lju­di, ne pri­ma­ju pla­te. Ti ka­žeš da to je­ste stra­šno. Ko­li­ko god svi vo­le­li da nas raz­dva­ja­ju, ose­ća­mo lju­de oko se­be. Ako je je­dan tu­žan, sva­ko od nas ose­ća deo te tu­ge, ali pri­ča se o ve­li­kim gu­bi­ta­ši­ma ko­ji­ma dr­ža­va da­je ogrom­ne sub­ven­ci­je. Sve što su ušte­de­li sma­nje­njem pen­zi­ja, pla­ta, da­je se za sub­ven­ci­je že­le­zni­ce i dru­gih ču­de­sa da bi se stvo­rio so­ci­jal­ni mir. Mi­slim da ni­su stva­ri po­sta­vlje­ne na pra­ve no­ge. Haj­de da utvr­di­mo kao dru­štvo šta su na­ši pri­o­ri­te­ti. Ako je naš je­di­ni pri­o­ri­tet da bu­de­mo po­no­vo iza­bra­ni na funk­ci­je i da par­ti­ja ima sve po­lu­ge vla­sti da bi po­je­din­ci uži­va­li sve bla­go­de­ti dru­štva, on­da ne­ću da se slo­žim s tim. Ali, ako su na­ši pri­o­ri­te­ti zdrav­stvo, škol­stvo, kul­tu­ra, re­for­ma pen­zi­o­nog si­ste­ma, mi­slim da ho­će svi da se uklju­če zdra­vo­ra­zum­ski.

Tvr­di­te da pro­me­ne tre­ba da bu­du si­stem­ske. Ko­ji je po va­ma spa­so­no­sni mo­del op­stan­ka kul­tu­re kod nas?

Du­bin­ski! Ve­li­ka se po­ma­ma di­gla, po­seb­no po­sle iz­ja­va po­je­di­nih re­di­te­lja da je uža­san pro­blem glu­ma­ca. Uku­pan broj za­po­sle­nih glu­ma­ca u Sr­bi­ji je­ste oko 300 lju­di. U mi­ni­star­stvu unu­tra­šnjih ili spolj­nih po­slo­va... ima­te po vi­še od 300 za­po­sle­nih ko­ji si­gur­no pri­ma­ju du­plo ve­će pla­te od nas. Da bi kul­tu­ra bi­la do­stup­na, mo­ra­te re­ći: To nam je va­žno. To ne do­no­si pro­fit, par­tij­ske po­e­ne. Ne mo­že­te se sa­mo vo­di­ti lo­gi­kom: mi tu ne mo­že­mo ni­šta da ukra­de­mo, ne mo­že­mo da uzme­mo pro­vi­zi­ju od to­ga. Su­štin­sko pi­ta­nje je­ste pi­ta­nje fi­nan­si­ra­nja po­li­tič­kih par­ti­ja i oda­tle po­ti­če sva­ka ko­rup­ci­ja. Dok god se to ne raz­re­ši, mi ne­će­mo mo­ći da se po­me­ri­mo sa mr­tve tač­ke. Mo­gu da do­đu i ne­ki no­vi lju­di na vlast, oni će ma­nje-vi­še isto da se po­na­ša­ju i kao što vi­di­te udru­žu­je se le­vi­ca sa de­sni­com i obr­nu­to. Vi za­pra­vo ne­ma­te ni­ka­kav po­li­tič­ki stav. Svi su ma­nje-vi­še na­ci­o­nal-so­ci­ja­li­sti.

Ži­vi­te, tvr­di­te, u Be­o­gra­du u 12 uli­ca ukup­no?

Pa­riz je ne­ko na­cr­tao sa pet bu­le­va­ra ko­ji su i da­nas za­štit­ni znak tog gra­da. Mi se ov­de još bo­ri­mo sa ur­ba­ni­stič­kim pla­nom ko­ji naj­če­šće po­sta­je pri­vat­no vla­sni­štvo. Ve­li­ki deo gra­da je par­ti­ja na vla­sti uzur­pi­ra­la od gra­đa­na Be­o­gra­da, bez tran­spa­rent­nog: ka­ko će to da zi­da­ju. I taj Be­o­grad na vo­di je mo­žda div­na ide­ja i mi se svi mo­že­mo za­kle­ti u maj­ku da je to su­per­stvar. I to je­ste su­per­stvar ko­ju ni­ko ne­će da spo­ri, ali, go­spo­do, to je na­ša imo­vi­na. Ni­je va­ša de­do­vi­na. Zna­či, ne mo­že­te vi o to­me da od­lu­ču­je­te. Mi svi tre­ba o to­me da od­lu­ču­je­mo i to je ceo ma­tiš.

U je­ku smo pred­iz­bor­ne kam­pa­nje. I ovo­ga pu­ta po­je­di­ni glum­ci su is­tu­re­ne po­li­tič­ke fi­gu­re. Glu­mac i po­li­ti­čar, ka­kva je to „ko­a­li­ci­ja”?

To je tru­la ko­a­li­ci­ja iz in­te­re­sa i sa jed­ne i sa dru­ge stra­ne. Ne­mam ni­šta pro­tiv nje. I mi kao slo­bod­ni gra­đa­ni ima­mo pra­vo, čak i oba­ve­zu po­seb­no u ova­kvim mla­dim de­mo­kra­ti­ja­ma ka­kva je na­ša ko­ja, ko­li­ko se se­ćam, ne­ma ni 20 go­di­na. Zna­či, je­dva je pu­no­let­na, čo­vek je još u toj fa­zi da ho­će da pra­vi glu­po­sti ka­da ima 18–19 go­di­na. Mo­ra­mo po­mo­ći na­šoj mla­doj de­mo­kra­ti­ji, ta­ko da ko­le­ge po­dr­ža­vam i da­jem im pu­no pra­vo da uče­stvu­ju u na­šem po­li­tič­kom ži­vo­tu. Što da ne. Je­di­no tu po­sto­ji pro­blem što par­ti­je to zlo­u­po­tre­blja­va­ju, se­te se glu­ma­ca i mo­jih ko­le­ga baš ka­da do­la­ze iz­bo­ri. Kad iz­bo­ri pro­đu ži­vot na­sta­vlja­ju ta­mo gde su bi­li.

U ovom tre­nut­ku sva­ka par­ti­ja je sprem­na da pri­mi bi­lo ko­jeg po­je­din­ca ko­ji će im do­ne­ti ma­kar je­dan glas. I da­lje pri­me­ću­jem da sva­ko gle­da sop­stve­ni in­te­res i džep, a ja bih vo­leo da mi kao dru­štvo pro­me­ni­mo osnov­ni prin­cip. A to ni­je moj sto­mak, moj džep, već ne­što što je iz­nad sve­ga: bo­lja bu­duć­nost Sr­bi­je, ka­ko oni iz­go­va­ra­ju na mi­tin­zi­ma, ili kul­tu­ra, zdrav­stvo, škol­stvo u Sr­bi­ji. Se­ća­te se sa­mo kao su po­lu­de­li što su mo­ra­li da po­ka­žu ka­ko se fi­nan­si­ra­ju. Či­ni mi se da oni vo­le da tu stvar uljulj­ka­ju. Da ka­žu da je to to­li­ko blat­nja­va stvar da će sva­ko ko se u to upe­tlja da iz­gu­bi. Osta­vi nas na mi­ru da mi kra­de­mo, da ži­vi­mo na tvo­joj gr­ba­či, a ti smi­sli šta ćeš. Evo ti ri­ja­li­ti, iz­mi­šlja­će­mo ti ne­ke glu­po­sti. Sve će­mo da ura­di­mo, sa­mo ti ne­moj da pi­taš gde će­mo da tro­ši­mo tvoj no­vac.