Decembarsko leto
Олујни облаци над Сиднејом (Фото Ројтерс)
Osjećam vrelinu vazduha u grlu koja me guši već neko vrijeme. Baš kao da se uvuče u pore po čitavom tijelu i ne odlazi dok ne obgrli celo moje biće. Podsetnik da je ipak ljeto, iako je decembar.
Čudno, zar ne? Ma nije, bar ne svima. Toplina udara u glavu i sad kreće dublje, putuje ka vijugama.
Javljaju se sjećanja na hladna jutra, na bunde, šalove, rukavice što mi je baba isplela jedne zime. Imale su neke male zvončiće na krajevima. I simpatičan ’rižin bod’ sa sličicom novogodišnjeg bora. A bijele vune kao snijeg koji nije padao često. Tek ponekad, na radost djece iz varoši.
Neke stare sanke iz potkrovlja nalazile su mjesto kraj drva iscijepanih za zimu, tu dolje blizu kapije, u slučaju da ipak padne. Ali zaista je padao rijetko, pa bi zimu uglavnom provodili smišljajući kako ćemo ga dočekati ako odluči da ipak siđe s Velebita. Umotani u debele džempere ručnog rada po posljednjoj mustri iz „Burde” sa motivima cvijetića, ptica, palmi iz nekih toplijih krajeva, likovima Indijanaca. A za dječake sa raznim autićima uvijek u plavoj ili zelenoj boji. Iako bi temperatura često silazila ispod nule, a srce pucalo od hladnoće, mi bismo i dalje trčali vani i planirali zimske vragolije, razmišljajući koju zdjelu za Snješka Bijelića ćemo izneti da niko ne vidi kad ga budemo pravili nekog od narednih dana; jer snijeg mora pasti, pa makar samo i navijao donesen burom s Velebita.
„Mama, mogu li ići van?”, pitala bih i po sto puta obično ujutro poslije marende, poslije obroka pule i kiselog mlijeka dok je vatra pucketala u šporetu, sagorijevajući drva iz gaja u kojem je sigurno, mislila sam, u ovo doba godine bilo strašnih životinja. Tata mi je pričao da me je baš tu u gaju našao jedne zime kad je išao u lov, da me tu donijela lisica.
Kad me je vidio onako malu kako plačem u obližnjem grmu, odlučio me je uzeti i donijeti kući. Nikad je nisam srela, ali sam je očekivala i znala da ću joj reći da mi je našla divan dom. Mama me nije uvijek puštala napolje, stvarno je bilo prehladno. Pripremanje najljepših bajama za dugmad kaputa i traženje čitave mrkve za nos bio je ogroman posao.
Odjednom tišina. Stade talas topline. Poče kljucati na jednom mjestu. Čekaj, ne uzimaj mi ono što je ostalo od djetinjstva. Udara, trese, prestade. Izgleda da je počela kiša. Izgubi mi se tok misli. Povratak u realnost, sadašnjost, u zemlju drevnih Indijanaca sa pletenog džempera, a za mene u zemlju kengura i palmi iz nekih toplijih krajeva.
Snežana Novaković, Sidnej