Istorija mletačke Istre i mletačke Dalmacije
Knjiga poznatog italijanskog istoričara objavljena nedavno u izdanju „Arhipelaga”, u ediciji „Kultura i istorija”, u prevodu dr Mile Samardžić. „Granica na Mediteranu” posvećena je susretima kultura, ali i sukobima istorijskih, političkih i nacionalnih težnji na Mediteranu od sredine 13. do kraja 20. veka. Na jednoj strani te mediteranske granice, koja je uvek vrlo uzbudljiva, a povremeno i u znaku dramatičnih promena, Ivetić vidi italijanski svet, dok na drugoj strani iste granice posmatra južnoslovenski svet. Mada u južnoslovenskom svetu opaža razlike, prelaze i promene, Ivetić veruje da je izraz „južnoslovenski svet” najbolji, najobuhvatniji i najtačniji mogući opis stanovništva koje živi na jadranskoj obali i u njenom zaleđu.
Eđidio Ivetić (1965) profesor je moderne evropske istorije i istorije Istočne Evrope na Univerzitetu u Padovi. Oblasti njegovog stručnog interesovanja su istorija Istočnog Mediterana, istorija Istočne Evrope, istorija Venecije, istorija Centralne Evrope, društvena i kulturna istorija. Eđidio Ivetić je radio u više međunarodnih istraživačkih projekata koji su posvećeni istoriji Istočne Evrope ili istoriji Jugoslavije.
Posmatrajući Istočni Jadran kao uzbudljivo i sadržajno polje kontakta, ističe Gojko Božović, glavni urednik „Arhipelaga”, Ivetić detaljno prikazuje istoriju mletačke Istre i mletačke Dalmacije, istoriju slovenskih težnji, Dubrovačke Republike, turskih i austrijskih osvajanja, uspona i padova gradova, Primorja i njegovog kontinentalnog zaleđa, sve do modernih vremena u kojima stare rasprave i neizvesnosti doživljavaju čas kulminacije. Ivetićeva velika sinteza dolazi sve do Osimskih sporazuma i do ratova za jugoslovensko nasleđe u devedesetim godinama prošlog veka, prikazujući časove razumevanja i velikih sukoba, ishode suprotstavljenih težnji, kao i istoriju formiranja nacionalnih identiteta na obalama Istočnog Jadrana.
– Čini se da je istočni Jadran predodređen da pripada različitim geografijama: prevashodno pripada širem prostoru koji danas određujemo kao zapadni Balkan. To je, svakako, diskutabilan termin, ali neophodan da se na neki način označe strukture proistekle iz nekadašnje Jugoslavije. Uostalom, u geografskom smislu reč je o zapadnoj strani balkanske regije. Međutim, istočni Jadran, u slučajevima današnje Julijske krajine, slovenačke i hrvatske obale (uključujući Dalmaciju), pripisuje se kulturnom području srednje Evrope, odnosno Mitelevrope. Drugim rečima, nalazimo se u zoni na granici različitih pojmovnih atribucija, između srednje i južne Evrope, između zapadne i istočne ili jugoistočne Evrope. U svakom slučaju, nalazimo se na Mediteranu. Verujem da su ovi elementi dovoljni da se istočni Jadran (i Jadran u celini) razmatra kao jedan subjektivitet, a ne samo kao okvir za „druge” istorije (istorije Venecije, carstava i nacija) i za druge geografije. To je primorje s konotacijama i aporijama istorijskih regija i specifičnih mesta koja mu pripadaju (Istra, Dalmacija, Albanija, kao i Trst, Rijeka, Dubrovnik): jedna od mnogostrukih granica koje se mogu uočiti između Jadrana i dunavskog basena – naglašava Eđidio Ivetić.
Otuda, po njemu, Istočni Jadran bi trebalo da se posmatra i izučava kao poseban istorijski prostor, kao istorijski i istoriografski problem u okviru Mediterana i Evrope: „Ukoliko se shvata kao istorijski transverzalni subjekt/objekat kulturnih prostora, istočni Jadran može postati mesto suočavanja nacionalnih istoriografija koje mu pripadaju. Zapravo, kao polazna tačka rasprave predlaže se tumačenje granica između jedne Italije i jedne jadranske Slavije, kao jezičkih, kulturnih i identitetskih prostora od poznog srednjeg veka do današnjih dana”.
Upravo sadašnje preovlađujuće razumevanje Mediterana i, pogotovu, Istočnog Jadrana ukazuju, kako smatra pisac „Granice na Mediteranu”, kako na obe jadranske obale ima više političke nego kulturne volje: „Na obe jadranske obale izbegava se kulturno i istoriografsko suočavanje. Nema konstruktivne razmene, u smislu razvoja diskusije oko najvažnijih pitanja, niti prenošenje iskustava, u cilju izučavanja glavnih epoha. Takva je sad situacija. Postoji više političke nego kulturne volje da se ide dalje od toga. Verovatno će svako nastaviti da neguje svoju istinu o prošlosti i pokušavaće da ima razumevanja i tolerancije prema drugoj strani. Mediteran, mediteranski okvir, možda više nego onaj srednjoevropski ili balkanski, moći će da pomogne da se prizna i prihvati istorija zajedničkog življenja i suprotstavljanja”.